Naslovna > Kolumne > Biti rukometaš u Hrvatskoj – ostati ili otići? VOL.2
Ivan Čupić

Biti rukometaš u Hrvatskoj – ostati ili otići? VOL.2

O povratku u Hrvatsku još ne razmišljaju. Kažu, od njih se očekuje profesionalni pristup, ponašanje, predanost i rezultati. A što dobivaju zauzvrat? Amaterizam, tapšanje po ramenu. Neka, hvala, od toga se ne živi.

 

U prvome dijelu ove priče upoznali smo vas s problematikom koja „muči“ ne samo hrvatski rukomet, već i sport općenito. Riječ je o mladim sportašima, u ovome slučaju – rukometašima, koji su u potrazi za boljim uvjetima, igrom, profesionalnošću, ali i novcima, podigli svoje sidro i otišli van granica države u kojoj se nisu mogli ostvariti kao profesionalci u pravom smislu te riječi. Svoja iskustva podijelio je dvojac Dumenčić – Vučko, a sada je vrijeme da se posvetimo preostalim momcima koji nam svoje priče donose iz nešto bližih zemalja – Njemačke i Švicarske, te malo dalje zemlje – Islanda.

 

 

IVAN KOLAK

Chênois Genève, Švicarska

 

 

Ivan Kolak

 

 

Zašto si otišao iz Hrvatske? Kako si se odlučio na to?

 

Pa iz Hrvatske sam otišao iz razloga da probam igrati i malo bolji rukomet nego što je to kod nas. Odluka je bila vrlo lagana jer sam htio napredovati u igračkom smislu. Jedino je teško bilo napustiti roditelje i prijatelje, ali kroz mjesec dana se navikneš i poslije uživaš.

 

Koja je razlika između igranja u hrvatskom klubu i tvom trenutnom? Možeš li živjeti od toga? Koja je razlika u pristupu, profesionalizmu, novčano,…?

 

Ja sam igrao u dva hrvatska kluba i ni jedan od ta dva kluba se fizički ne bi mogao nositi s ovim klubom u kojem  trenutno igram, jer kvaliteta u treninzima je velika, profesionalizam je na vrhuncu. Dok sam igrao u Hrvatskoj imao sam jedan trening dnevno (kada sam igrao Premijer ligu), dok sada u ovom klubu (druga liga) imam svaki dan dva treninga dnevno (osim petka kad imamo jedan trening zbog utakmice za vikend). Ponedjeljkom uvijek imamo naš video da vidimo gdje smo griješili na utakmici, a utorak je video sljedećeg protivnika i analiziranje. Novčano je to sasvim drugi svijet (barem što se ove države gdje ja igram tiče). U Hrvatskoj živiš na račun roditelja (ako živiš s njima, a ako ne onda sam plaćaš stan i hranu), dok ovdje igračima koji dolaze iz druge države klub riješava stan, hranu i ovisno koliku plaću dogovoriš sa tim klubom. Dakle novac ne trebaš na ništa trošiti, jer stan i hranu imaš riješeno (potrošiš samo ako želiš otići u grad malo, na kavu itd.).

 

Što nedostaje u hrvatskom rukometu?

 

Iskreno da bi hrvatski rukomet zaživio treba novaca, a jedini koji imaju novaca su ja mislim Zagreb i Nexe. Znamo (bar ja tako mislim) da će većina mladih radije ići van igrati za veću lovu nego igrati u Hrvatskoj za 3-4 puta manje love.

 

Misliš li da se ondje gdje si sada više cijene sportaši?

 

Iskreno, uspoređujući s Hrvatskom sportaši se više cijene u svakom smislu, jer vani (prva, druga liga) svaki klub živi za to da se što bolje plasira pa tako se i dovode kvalitetni igrači, igrači koji mogu uvelike pomoći klubu i zato mislim da se više sportaši cijene vani nego kod nas.

 

Nedostaje li ti Hrvatska i bliski ti ljudi?

 

Drago mi je što sam otišao iz Hrvatske, ali kada dolaze praznici, naravno, jedva čekam vratiti se na tih par dana, jer zaželio sam se obitelji i prijatelja.

 

Razmišljaš li o povratku u Hrvatsku?

 

U rukometnom smislu da se mene pita ne bih se nikad vratio, ali nikad ne reci nikad.

 

Želiš li što dodati vezano uz temu?

 

Ništa pametno, osim za one koji se dvoume otići ili ostati u Hrvatskoj, neka se odluče za otići jer će se brže i bolje razviti u igračkom smislu. Prije će te netko vidjeti i čuti za tebe dok igraš drugu njemačku, francusku ili švicarsku ligu, nego što će te netko primijetiti u Hrvatskoj prvoj pa čak i u Premijer ligi.

 

 

JOSIP JURIĆ-GRGIĆ

Valur, Island

 

 

Josip Jurić-Grgić

 

Zašto si otišao iz Hrvatske? Kako si se odlučio na to?

 

Na odlazak u inozemstvo sam se odlučio sasvim slučajno kada je klub u kojem igra moj prijatelj Janko Kević tražio lijevog vanjskog. Ovdje se radi o kraljevskom klubu iz Qatara imenom Al Sadd. Jednostavno me pitao da li sam zainteresiran za tu opciju i ja naravno da se nisam dvoumio i u suradnji s mojim tadašnjim klubom Dubravom iz Zagreba dogovorio sam prelazak na polusezoni. Mogu reći da nije bilo toliko teško jer sam tamo imao dosta “naših” što se kaže. Tu je bio također dečko iz Dubrave koji tamo igra već duži niz godina Mario Tomić, a da ne nabrajam dalje vrhunske igrače s cijelog Balkana koji su igrali po drugim klubovima. Dakako iznimno sam zahvalan Janku na ovakvoj podršci, jer mi je to iskustvo uvelike pomoglo i otvorilo mi neka nova vrata u inozemstvu.

 

Koja je razlika između igranja u hrvatskom klubu i tvom trenutnom? Možeš li živjeti od toga? Koja je razlika u pristupu, profesionalizmu, novčano,…?

 

Razlika u igranju u Hrvatskoj i mom trenutnom klubu Valuru na Islandu i nije toliko velika. Naravno ovo je neki veći nivo i sve je na profesionalnom nivou, počevši od uvjeta, sponzora, same lige te posjećenosti samih utakmica, ali mislim da mi u Hrvatskoj imamo itekako izuzetne igrače, mlade talente te trenere koji rade fantastične poslove sve dok im ne dođe neka prilika za inozemstvom, jer jednostavno u našoj zemlji fali sponzora i ljudi koji bi sve te ljude zadržali pa je situacija na žalost sada takva kakva jest. Ja sam prvenstveno optimista i nadam se da će se stvari mijenjati na bolje, ipak je najljepše kada si u mogućnosti igrati doma i donekle živjeti od toga.

 

Sada se dotičem drugog dijela pitanja pa bih rekao da se vani itekako može živjeti od rukometa, pogotovo mi koji smo tu kao “profesionalci”. Uvjeti su fantastični, od auta, stana, hrane i drugih potrepština i stvari, ali naravno sve je stvar ugovora između igrača i kluba. Ja moram reći da sam stvarno zadovoljan i da sezona za sada ide fantastično.

 

Što nedostaje u hrvatskom rukometu?

 

To su uvelike sponzori, mediji i neke druge stvari koje bi zadržale sve ljubitelje rukometa da ostanu igrati doma. Sad će ispasti da govorim sve loše o Hrvatskoj, a ono dobro da je vani haha, naravno nije tako, ne bih da me netko pogrešno razumije. Mislim da se sportaši poštuju i cijene i kod nas, samo dok igrate vani vi ste, ma gdje god igrali, stranac i oni vas gledaju kao stranca. Naravno, morate biti mnogo bolji od domaćeg igrača koji igra na vašoj poziciji, jer se onda postavlja pitanje “zašto igra on, a ne naš domaći igrač?”, pa samim time kada se dokažete ljudi vas cijene i gledaju na vas s velikim poštovanjem koje ste dakako zaslužili.

 

Nedostaje li ti Hrvatska i bliski ti ljudi?

 

Naravno da mi nedostaje kuća, prijatelji, društvo općenito, naš način života i tako dalje, jer mislim da nigdje nije kao sto je kući. Mi balkanci imamo sasvim drugačiji stil života od ostatka svijeta. Pa ljudi, nama kafići najbolje rade od ponedjeljka do petka u 12 popodne kada bi svi trebali biti na poslu! Ljudi bi stekli krivi dojam o našim ljudima, ali to je nešto što nigdje u svijetu nema. Mislim da smo mi izvukli maksimum od života kad se govori o uživanju u njemu i to mi fali, ta nekakva bratska povezanost između ljudi i empatija jednoga prema drugome. Naravno, svatko ima priliku doći doma na polusezoni, ali nama koji smo naučili uživati u životu je to malo, pa se vjerujem svi raduju ljetu i malo dužoj pauzi.

 

Razmišljaš li o povratku u Hrvatsku?

 

O povratku trenutno ne razmišljam, ali znate kako je to u sportu, pa je i samim time popraćeno onom izjavom “nikad ne reci nikad”. Trenutno ne razmišljam o tome, skoncentriran sam na svoj klub, na ligu, kup te Europu. Isključivo brinem o tome da svojoj ekipi trenutno doprinesem ono najbolje i da tako napravimo velike uspjehe, svu energiju sam usmjerio ka tome.

 

Želiš li što dodati vezano uz temu?

 

Nemam ništa puno dodati, ali napomenuo bih da se ljudi svakako trebaju baviti sportom. To je nešto što nas izvlači iz problema. Tu mislim pogotovo na mlađe naraštaje, ali i na one starije. U zdravom tijelu, zdrav duh!

 

 

MARKO ŠOKIČIĆ

TV 1893 Neuhausen, Njemačka

 

 

Marko Šokičić

 

Zašto si otišao iz Hrvatske? Kako si se odlučio na to?

 

Nakon završetka Kineziološkog fakulteta nisam uspio pronaći posao te sam dobio ponudu od g. Vlade Stenzla za njemačku treću ligu. Tada sam se malo informirao o kvaliteti treće lige te sam dobio informaciju da je ta liga po kvaliteti kao naša Premijer liga koju sam dugi niz godina igrao. Moram priznati da po dolasku u Njemačku nije bilo lagano, prvenstveno zbog jezika. Uvjeti koje sam dobio su bili puno bolji nego u Hrvatskoj te je i to jedan od razloga zašto sam odlučio probati van granica Hrvatske. Nakon dobre polusezone u trećeligašu sam dobio ponudu iz 2. Bundeslige. U prvom mjesecu ove godine sam tako prešao u TV 1893 Neuhausen gdje i sada trenutno igram.

 

Koja je razlika između igranja u hrvatskom klubu i tvom trenutnom? Možeš li živjeti od toga? Koja je razlika u pristupu, profesionalizmu, novčano,…?

 

Razlika postoji dosta. Ovdje je sve profesionalno i puno više ljudi se brine oko kluba nego u Hrvatskoj te je samim time sve na višoj razini. TV Neuhausen je mogu reći manji klub u 2. Bundesligi, s manjom dvoranom, koja je uvijek puna. Trenira se vrlo naporno. Liga je također naporna jer se u njoj natječe 20 klubova te je raspored gust i naporan. Nema puno vremena za odmor i regeneraciju. Financijski, naravno, je razlika u odnosu na hrvatski rukomet, jer se oko kluba vrti jako puno sponzora i sve je medijski jako dobro popraćeno. Također, jedna od velikih razlika je sami pristup igrača treningu, obavezama u klubu i prema sponzorima. Sve je to jedan viši nivo, profesionalniji u odnosu na hrvatski rukomet.

 

Što nedostaje u hrvatskom rukometu?

 

Hrvatskom rukometu po meni nedostaje nekoliko stvari. Ključna stvar je ta da se od rukometa u Hrvatskoj ne može živjeti, ali se ipak od igrača traži potpuni profesionalizam. Iz tog razloga nam godinama pada kvaliteta rukometa u najvišem rangu, jer se ne plaća dovoljno pa nam sada tu ligu igraju uglavnom ili jako mladi igrači (što nije nužno loše) ili nekvalitetni igrači. Isto tako mislim da neki klubovi jako dobro rade jer imaju malo bolji marketing odnosno bolje su medijski/sponzorski pokriveni od drugih. Teško je i možda malo glupo uspoređivati Njemačku i Hrvatsku po pitanju financija, ali bi u Hrvatskoj to trebalo puno bolje funkcionirati, a ne da nam mladi i talentirani igrači odlaze u inozemstvo. Također moram reći da se u Hrvatskoj stanje popravilo što se tiče stručnosti trenera u odnosu na neka vremena prije. Iako mislim da to može još puno bolje, jer je to također jedan od problema zašto imamo recimo jako puno mladih igrača koji sa 22-23 godine iza sebe imaju dvije teške ozlijede/operacije.

 

Misliš li da se ondje gdje si sada više cijene sportaši?

 

Sportaši se ovdje u svakom slučaju više cijene nego kod nas. To se vidi na svim razinama. Bez obzira što je ovo profesionalna liga, ljudi u klubu imaju razumijevanja za neke privatne obaveze, kao što su obaveze na fakultetu ili nešto slično tome. Osim toga, ovdje smo svi pod profesionalnim ugovorom, što znači da imamo i zdravstvena osiguranja preko kluba, radni staž nam ide, a i dodatna osiguranja od ozlijeda. Također se može vidjeti koliko su ovdje sportaši cijenjeni po broju gledatelja na svakoj utakmici, ali i njihov pristup na utakmici i poslije utakmice, gdje se svi zajedno druže i provode još neko vrijeme u dvorani kako bi popričali sa igračima.

 

Nedostaje li ti Hrvatska i bliski ti ljudi?

 

U početku mi je Hrvatska puno više nedostajala, sada sam se već naviknuo i osjećam se dobro ovdje. Bliski ljudi će uvijek nedostajati, ali u današnje vrijeme gdje je moguća komunikacija na svakom koraku je i to postalo normalno.

 

Razmišljaš li o povratku u Hrvatsku?

 

O povratku u Hrvatsku trenutno ne razmišljam. Ovdje sam godinu i pol, a u godinu i pol se sigurno u Hrvatskoj nije ništa promijenilo. Kada bi imao dobru ponudu iz Hrvatske vratio bih se, zašto ne. Ipak je to zemlja iz koje dolazim i koja će meni uvijek biti na prvom mjestu :)

 

Želiš li što dodati vezano uz temu?

 

Pozdrav svim čitateljima! :)

 

 

Summa summarum ili što je pjesnik htio reći

 

Poanta ovoga teksta nije bila pokazati tko je od momaka uspješniji, tko igra u „boljem“ klubu, ligi, zemlji i tome slično…, već pokazati kako su svi oni bili jednako hrabri i ostvarili ono što su htjeli. A mjera uspješnosti, ona je samo u oku promatrača. Ovi momci ostvarili su se kao profesionalni sportaši i doživjeli ono što ovdje možda nikada ne bi. Nije cilj bio loviti krupne ribe, već pokazati kako oko nas ima mnogo onih za koje je vjerojatno malo tko od vas čuo, a postigli su puno. Možda baš u vašem kvartu stasaju neki novi klinci, zaljubljenici u rukomet, a za koje u jakim hrvatskim klubovima jednom u budućnosti neće biti mjesta. Nadam se kako će ovaj tekst barem malo pomoći u shvaćanju kako odlazak u inozemstvo za svojim snovima više nije bauk!