Naslovna > Kolumne > Biti rukometaš u Hrvatskoj – ostati ili otići? VOL.1
Hrvatski rukometni savez

Biti rukometaš u Hrvatskoj – ostati ili otići? VOL.1

Da je živjeti u Hrvatskoj teško, reći će mnogi mladi ljudi. Bili oni sportaši, astronauti, pekari ili nešto treće, u posljednjih je nekoliko godina teško naći svoje mjesto pod suncem, posebno u području koje vas/ nas zanima.

 

Odlasci u inozemstvo, u druge europske, pa i svjetske države česti su slučaj. Mnogi su tako svoju sreću odlučili potražiti izvan granica lijepe naše. Biti sportaš u Hrvatskoj jednako je teško kao i baviti se bilo kojim drugim zanimanjem. Stara je vijest kako u hrvatskom sportu rijetki uspijevaju, a još je starija kako se uglavnom cijeni samo nogomet. Rukomet, vaterpolo, košarka… sportovi su koji su također popularni u hrvatskoj javnosti.

 

Ako se pak dotaknemo konkretno rukometa, možemo bez suzdržavanja reći kako u Hrvatskoj postoje samo dva kluba u kojima se isplati igrati, a da se od toga može i živjeti. Riječ je naravno o PPD Zagreb i našićkom Nexeu. Nije krivica na klubovima niti na njihovim vodstvima, već i na savezu i cijelom sustavu hrvatskog sporta koje dopušta da stvari u profesionalnom sportu tako funkcioniraju.

 

Isto tako, nemoguće je očekivati od ovih dvaju klubova da prigrle apsolutno sve igrače koji iole valjaju s područja cijele države. Talent, predanost, sreća, poznanstva… samo su neka od obilježja koja vam trebaju za možebitni uspjeh u Hrvatskoj. Hoće li se išta u tom pogledu promijeniti jednom u budućnosti, teško je reći. No, prema ovome kako sada stvari stoje i kako se kreću (prema naprijed?), ne bismo se kladili. Ne tvrdimo kako je život sportaša u drugim državama med i mlijeko, no da je lakši, očigledno je.

 

Akteri ove priče mladi su rukometaši koji su svoj kruh odlučili zarađivati diljem kontinenta. Nedostaje li im Hrvatska? Jesu li svoju sreću pronašli na novim destinacijama? Što očekuju od svoje buduće karijere? Odgovore na ta i još neka pitanja naći ćete u nastavku.

 

 

 

IVAN DUMENČIĆ

Beykoz, Turska

 

 

Ivan Dumenčić

 

 

Zašto si otišao iz Hrvatske? Kako si se odlučio na to?

 

Odluka da otiđem iz Hrvatske je bio po meni nekakav prirodan slijed događaja. S obzirom da u Hrvatskoj postoje svega dva profesionalna kluba, a moja je želja za bavljenjem ovim sportom profesionalno velika, odlučiti se na takav potez nije bilo teško iako to ponekad zna biti.

 

Koja je razlika između igranja u hrvatskom klubu i tvom trenutnom? Možeš li živjeti od toga? Koja je razlika u pristupu, profesionalizmu, novčano,…?

 

Razlike u igranju u Hrvatskoj i mom sadašnjem klubu su ogromne. Organizacijski i novčano su to dva različita nivoa zbog kojih sam i otišao van. Vani se od rukometa može jako dobro zaraditi dok je to u Hrvatskoj uglavnom na veoma niskom nivou, rekao bih dovoljno tek za nešto bolji džeparac. Što se kvalitete treninga tiče, imao sam sreću kroz svoju domaću karijeru u Dubravi raditi veoma kvaliteteno na trenizima i toga ponekad fali u inozemnim klubovima, zavisno od sredine u kojoj se nalazim.

 

Što nedostaje u hrvatskom rukometu?

 

Hrvatskom rukometu, kao i drugim sportovima nedostaje novaca. Imamo kvalitetnu ligu prepunu talenata koji prerano bježe van jer jednostavno u Hrvatskoj ne mogu živjeti od toga. Liga je postala juniorska.

 

Misliš li da se ondje gdje si sada više cijene sportaši?

 

U turskoj se sportaši cijene strahovito puno. Gdje god dođem vidim respekt prema nama. Ne mogu reći da se u Hrvatskoj ne cijene, no ipak je to na jednom nižem nivou.

 

Nedostaje li ti Hrvatska i bliski ti ljudi?

 

Naravno da mi nedostaje Hrvatska i bliski ljudi i to je jedan od najvećih “problema” prilikom odlaska van. Svakoga od nas ponekad uhvati sjeta i čežnja za domom i prijateljima, ali odlučili smo se za taj potez i moramo slijediti taj cilj za kojem smo krenuli.

 

Razmišljaš li o povratku u Hrvatsku?

 

O povratku u Hrvatsku zasad ne razmišljam. Kao što sam već ranije naveo svega su dva profesionalna domaća kluba i kad bi stigao poziv od njih razmislio bih. U suprotnom još ne, jer se u Hrvatskoj od rukometa ne može živjeti profesionalno. Ipak, ne planiram živjeti u inozemstvu već se moji dugotrajni planovi vežu uz povratak u Zagreb gdje mi je i dom.

 

 

LEON VUČKO

Tatran Prešov, Slovačka

 

 

Leon Vučko

 

 

Zašto si otišao iz Hrvatske? Kako si se odlučio na to?

 

Zašto sam otišao iz Hrvatske? U razgovoru sa svojim managerom došli smo zajedno do zaključka da bi trebao napraviti iskorak u svojoj karijeri. Dobio sam jako dobru ponudu iz slovačkog Tatran Prešova koji igra SEHA ligu, Ligu prvaka i slovačko prvenstvo. Nije bila teška odluka da li otići tamo ili ostati u našoj Premijer ligi.

 

Koja je razlika između igranja u hrvatskom klubu i tvom trenutnom? Možeš li živjeti od toga? Koja je razlika u pristupu, profesionalizmu, novčano,…?

 

Razlika u igranju u mom trenutnom klubu i u Hrvatskoj je velika. Igramo svaki drugi ili svaki treći dan utakmicu, a u SEHA ligi i Ligi prvaka nema lagane utakmice. Nemamo baš vremena za treniranje, tako da nam slovačko prvenstvo služi za uigravanje. Može se živjeti od toga, vani puno više cijene rukomet, puno sponzora je uključeno, novčana podrška je dosta veća nego kod nas. Kada su bolji uvjeti, odmah je i pristup bolji i profesionalniji.

 

Što nedostaje u hrvatskom rukometu?

 

Najviše što nedostaje u hrvatskom rukometu je veća podrška medija, odmah bi se onda i sponzori uključili. Imamo odličan rad u mlađim dobnim skupinama, ali kada igrači prijeđu u seniore, ima samo par klubova koji mogu pratiti njihove potrebe, i tu se puno igrača izgubi, prekine s rukometom.

 

Misliš li da se ondje gdje si sada više cijene sportaši?

 

Mislim da su vani puno cijenjeniji rukometaši i sportaši općenito.

 

Nedostaje li ti Hrvatska i bliski ti ljudi?

 

Naravno da nedostaje Hrvatska, rodbina i prijatelji, ali dosta se putuje tako da ni nema baš vremena za nostalgiju. Doći će zimska i ljetna pauza, pa ćemo sve nadoknaditi.

 

Razmišljaš li o povratku u Hrvatsku?

 

Trenunto ne razmišljam o povratku kući. Trenutno sam koncentriran da što bolje igram i pokušam napraviti još veći iskorak u još jači klub u Europi.

 

 

A Leonovom porukom, završit ćemo ovaj tekst: „Oni koju su se odlučili na to da probaju uspjeti i živjeti od sporta, neka ne odustaju, jer nikad ne znate kad će se nešto otvoriti!“

 

 

Ukoliko su vas priče Ivana i Leona zaintrigirale, nastavite nas pratiti, jer u sljedećem nastavku ove priče donosimo još nekoliko iskustava hrvatskih rukometaša diljem Europe…