Naslovna > Kolumne > Desant na Filozofski
previsic

Desant na Filozofski

Hrvatsko društvo ovih dana potresa skandal u akademskoj zajednici kojem se ne nazire kraj.

 

Kada sam ranije ove godine boravio u Sjedinjenim Američkim Državama kako bih u Centru za društvena istraživanja u gradiću Starkvillu proučavao fotografije izraelsko-palestinskog sukoba iz 2014. godine objavljene na Twitteru, svako toliko ulovila me znatiželja i nostalgija za domovinom. Radni dan trajao mi je od 9 do 17 sati, nije mi bilo lako pretraživati Twitter i cijeli dan gledati u unesrećenu palestinsku djecu, čitava naselja sravnjena s zemljom te smrt i bijedu posvuda. Kako bih barem načas skrenuo pažnju, znao sam ponekad iz svog ureda surfati domaćim portalima, najviše tportalom. Živio sam 7000 kilometara daleko od obitelji i većine prijatelja, u razgovore, što zbog vremenske razlike, što zbog apatije prema politici općenito, rijetko su nam ulazili politički sadržaji i zbivanja u Hrvatskoj. Portali su mi tada bili najjednostavniji i najefikasniji način da se informiram.

 

Kada se danas prisjećam toga, uvidio sam da sam istu stvar radio i kada sam provodio svoj Erasmus u Poljskoj. Naime, od samog letimičnog pogleda na tekstove i zbivanja u Hrvatskoj, okretao mi se želudac, bio bih nervozan pa sam tu praksu ubrzo dokinuo. Kako bih pobjegao od katastrofalnih prizora stradanja u Gazi, umjesto hrvatskih portala čitao sam Vice, Time, Mashable, Gawker, a ponekad sam gledao i Ted Talks. Prokrastinacija na radnom mjestu temeljna je odlika milenijalaca, saznao sam u jednom od tih internetskih lutanja.

 

Sjetio sam se te svoje navike jer je tada, gotovo jednako kao i danas, bila aktualna situacija na Filozofskom fakultetu, koja žari i pali medijskim eterom, javnom sferom, a posebno u Akademiji. Tada sam mislio da će se situacija stišati, ispuhati i nekako se spontano riješiti. Nisam tada integraciji Filozofskog s Katoličko-bogoslovnim fakultetom pridavao pažnje. Danas ne mogu o tome prestati razmišljati.

 

Upravo sam odgledao još jedno Otvoreno gdje su suprotstavljene strane imale priliku predstaviti svoje argumente. Dekan Vlatko Previšić i akademik Mislav Ježić izvalili su niz nesuvislih i nepovezanih konstrukcija. Od prijetnje terorizmom, teorija zavjere, do optuživanja za politikanstvo i pokušaja uvođenja politike u Fakultet. Oni, s druge strane, zagovaraju uvođenje katoličke ideologije na Filozofski fakultet. Argument je bio sljedeći: zašto studenticama i studentima Filozofskog smeta nekih desetak studenata Katoličko-bogoslovnog fakulteta koji bi studirali paralelno na Filozofskom fakultetu? Odmah im je voditelj postavio pitanje: kako znaju da bi samo desetak studenata odlučilo studirati na Filozofskom? Ukoliko su tako neodlučni, moraju li istovremeno studirati na dva fakulteta? Neka odluče  ̶  ili Katolički ili Filozofski. Oba postoje sa svrhom visokog obrazovanja, a nigdje nije navedeno da se baš „moraju“ oba studirati istovremeno.

 

Nadalje, akademik Ježić se, u pokušaju da objasni da su predstavnici Studentskog zbora pri Fakultetskom vijeću zapravo predstavnici određene političke opcije, jer, „čak njih sedmero je iste ideološke pozadine“, gotovo ugušio. Ignorirao je Domagoja Novokmeta i nekoliko njegovih zahtjeva da prestane s izlaganjem jer je prekardašio vrijeme koje mu je bilo dodijeljeno. Ja osobno nisam primijetio da je akademik Ježić uzeo kratku stanku da udahne. Valja svakako napomenuti da je tih sedmero sumnjive ideološke pozadine izabrano na izborima za Studentski zbor Filozofskog fakulteta, a potom i u njegovo Vijeće. Nisu se sami infiltrirali u Fakultetsko vijeće sa svojom „ideološkom pozadinom“.

 

Previšić i Ježić, taj smiješni duo, kao da je svoju komunikacijsku strategiju dogovarao netom prije same emisije, kada su se našli na parkiralištu na Prisavlju. Emisija je završila poprilično bizarno, reagiranjem na slučaj star 13 godina, a Novokmet nije ni pustio u eter komentare i opaske gledateljstva. Očekivani, ugledne akademke razapelo je po društvenim mrežama. U pozadini cijele priče nalazi se i rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras, no on se nije puno javnosti izlagao proteklih tjedana.

 

A koji dan poslije na društvenim mrežama odlučio se oglasiti i Željko Glasnović, umirovljeni general i novoizabrani predstavnik dijaspore u našem parlamentu. On se, premda mu niti jedna dostupna biografija ne spominje sveučilišnu diplomu, a miljama je daleko, i fizički i intelektualno, od Filozofskog fakulteta i akademske zajednice, našao pozvanim komentirati slučaj. Kažu da papir trpi sve, no društvene mreže ne baš. U nezapamćenom govoru mržnje i čistog primitivizma, pozicionirao se kao autentični šovinist, izvrijeđavši studente i profesore Filozofskog fakulteta. Žalosno, ali u našem je društvu ukorijenjen stereotip studenta, ovisno o sastavnici Sveučilišta koju pohađa: studenti Filozofskog fakulteta ocrtani su kao napušeni hipiji koji studiraju desetljećima i nikad ne diplomiraju, studenti političkih znanosti kao komunisti, studenti novinarstva kao nepismeni i praznoglavi „talking heads“ koje znaju pričati i razmišljati samo o slavnim osobama i njihovim životima, FER-ovci kao dosadni šmokljani bez života i tako dalje. Tužno je što je Glasnović u svojem ispadu podcrtao te stereotipe. Tužnije je što je demokratski izabran član Sabora pa je za naslutiti da je ovo samo početak ekscesa. Glasnovićev ispad uklapa se u ono što je profesorica komparativne politike Mirjana Kasapović u Globusu opisala kao „patološku normalnost“ javnog političkog diskusra koji je u zadnje vrijeme u nas etablirala ekstrema desnica. Srećom, osudili su ga svi koji imaju elementarne natruhe kulture i građanskog poštenja.

 

Budući da se cijela zavrzlama odvija na nekoliko razina, valja istaknuti da je upravo dan prije Fakultetsko vijeće Fakulteta političkih znanosti izdalo mlako priopćenje kojim podupire profesore i studente Filozofskog. Fakultet političkih znanosti tako je bio prva sastavnica Sveučilišta u Zagrebu koji je stao uz Filozofski. Velika je to stvar, za našu akademsku zajednicu, koju je profesor Dean Duda u jednom intervjuu nedavno nazvao „uspavanom“. I zaista je tako: naša akademska zajednica većinom kao da živi ispod staklenog zvona u odnosu na društvo čiji je integralan član. Moram priznati, doduše, da sam u nekoliko navrata bio izuzetno ponosan na svoje predavačice i predavače. Za poplava u Slavoniji i izbjegličke krize prošle godine, Studentski zbor i Klub studentata Fakulteta političkih znanosti organizirali su akcije prikupljanja najosnovnijih stvari. Hodajući gore-dolje po fakultetskom dvorištu, uočio sam, da je uz brojne građane koji su pohitali u Lepušićevu 6, i popriličan broj mahom mlađih profesora pridonio poprilično. Dok se prošle godine širila moralna panika oko izbjegličke krize i islamizacije Europe, upravo su mladi docenti i asistenti u svojim znanstveno potkovanim medijskim istupima smirivali situaciju, unatoč populističkim proglasima političara.

 

Akademija jest i mora ostati samostalna. Vođeni isključivo znanjem možemo donositi ispravne odluke. Samo kritičkim promišljanjem možemo (p)ostati demokratska država. I dok su se elementi teokracije počeli primjenjivati u zdravstvenom sustavu, zakonodavstvu i u vođenju javnog medijskog servisa, akademija je osjetila da joj se sprema slična sudbina i pozvonila na uzbunu. Dovoljno glasno, nadam se.

 

Pisao: Emil Čančar