Radio Student Najavljuje:
Naslovna > Glazba > Dimensions Festival 2019: The Last Dance
moat

Dimensions Festival 2019: The Last Dance

Dimensions Festival 2019: The Last Dance - Techno festival koji je oživio jungle

 

opća

Dimensions Festival je priveo svoje deveto izdanje svome kraju, ujedno i posljednje na tvrđavi Punta Christo, a time i posljednji koncert otvaranja u pulskoj areni. Uz određenu nostalgičnu notu, istaknula bih nekoliko osobnih favorita iz mora impresivnih izvođača u 5 dana fenomenalne glazbe na čarobnim lokacijama.

 

Na otvaranju u Puli legendarni Jeff Mills nastupio je u triu s utemeljiteljem afrobeata, bubnjarom Tony Allenom, jednim od ključnih suradnika Fela Kutija, te neimenovanim klavijaturistom. Kao uvodna točka stvarali su prepoznatljivu melodijsku eleganciju uz ritmičko pumpanje i razlomljene jazz udarce. Jeff Mills je dojmljiva figura koja poput egipatskog faraona orkestrira triu mikro pokretima svojih vještih ruku dok operira na svojim synthevima. Sve skupa ugodan set s par iznenađujućih ritmičkih izboja, u skladu s ulogom koncerta zagrijavanja. Glavna točka večeri, Anderson .Paak donio je gospel energiju južnjačke crnačke mise u drevne ruševine pulske arene. Makar sam nepravedno dio njegovog izričaja gotovo izjednačila s melodijama Bruno Marsa, nastup uživo uklonio je svaku sumnju u njegovu vrhunsku glazbenu vještinu i zanimljive aranžmane najvećih hitova. Njegov bend The Free Nationals pomoću gitara, klavijatura, trube i vokalistica oživljava uspješnice i udiše im novi život, a kad Anderson sjedne za bubnjeve, dvostruki set perkusija zaokružuje cijelu priču. Unatoč uigranim Motown koreografijama, cijela stvar djeluje vrlo iskreno i odrađena s istinskim guštom. Anderson je vokalno i svirački besprijekorno odradio sve dionice, glatko klizeći iz gospela u hip hop, iz funka u trap, iz rnb-a u soul i zapečatio svoju ulogu kao jednog od najzaokruženijih predvodnika kalifornijskog zvuka. YES LAWD! Za malu promjenu raspoloženja, njemački Objekt dostavio je zatim audiovizualni show koji je zbog mojih osobnih preferencija potpuno zasjenio vesele pjesmuljke prethodnih nastupa. Ogromne projekcije nadrealističkih krajolika koji se psihodelično pretapaju jedan u drugi sinestetski su se stopile s glazbom koja je oscilirala iz eteričnih ambijenata, preko klupskih beatova u najdublje ponore eksperimentalne buke. Vješti balans kaosa i mira predstavljeni su kao lice i naličje istog zvuka, što su vizuali paralelno ilustrirali posežući u vizualne elemente prahistorijskih juha i sjećanja iz prošlih života. Ipak, čak i najradikalniji glitchevi seta bili su toliko precizno i hrskavo isproducirani da si i u najjačem noiseu mogao razaznati svaki element koji ga čini. Set završava perkusivnom UK hardcore trakom s karakterističnim sintićima koja je instantno rasplesala publiku, čak i one koji su većinu seta proveli s upitnikom iznad glave.

anderson

 

Najavljeni odlazak Dimensionsa s lokacije tvrđave Punta Christo ostavio mi je melankolični okus u ustima. Nejasna budućnost se pomalo osjetila i u organizaciji – osjetno osiromašen brojem pozornica, gotovo se moglo naslutiti da su u pokušaju štednje organizatori već bili jednom nogom kroz vrata, spakiranih kofera. Ipak, manjak stageva je postigao željeni efekt – u svako doba su svi bili ugodno popunjeni, sa standardnim 20-minutnim redom ispred Moata u vrijeme špice. Četvrtak smo započeli domaćim live elektroničkim snagama ABOP-om koji su na Clearingu entuzijastično hajpali ekipu i pridobili srca tek okupljenih plesača. Vizuali protegnuti cijelom širinom poljane činili su moćnu kombinaciju sa siluetama postave dvobubnjarskog benda. Ukratko: čekićanje! Pričajući o uvodnim setovima, ne treba preskočiti Annu Morgan, njujoršku bass producenticu koja je rasturila ‘sporedan’ stage Jack’s Corner u nezavidnom prvom terminu. Iako mi se na prvu činilo da bi se njen Worst Behaviour zvuk bolje uklopio u Outlook, eklektična selektorica pomiješala je sve od mračnijeg dancehalla, kudura, cluba i baile funka pa do bassa, footworka i junglea, demonstrirajući jedan od najzanimljivijih osjećaja za flow na festivalu. Object Blue je odradila odličan set iako je pokazala nešto više tendencije da ugađa techno publici nego na vrhunskom nastupu u Mastersu na Volti ranije ove godine. Treba još istaknuti i DMX Krew koji je Void ispunio tvrdim, ali veselim i funky electrom, iznenađujuće raznovrsnim za live set, a britanski miljenik Batu razdivljao je krcati Garden stage svojim plemenskim clubom i  technom kojim njegov label Timedance redefinira UK stil. Unatoč techno temi festivala, ne treba ni izostaviti tradicionalni Exit Records boat party u postavi Dolenz, Fixate, dBridge i Skeptical (od milja Skeppy) uz ‘vanjskog suradnika’ Breakage. Nisam još sigurna što osjećam prema tom miksu sunčanog mediteranskog ambijenta na pučini i najmračnije drum and bass glazbe, ali sama muzika je neporecivo bila izvrsna, dosljedna ugledu Exit Recordsa, a skakutanje se nastavilo u sličnoj maniri i navečer u vibrirajućoj SubDub areni. Sinai Sound System osigurao je podrhtavanje svake molekule oko kože plesača, a najljepšu masažu ipak moram dodijeliti Fixateu koji je kao i uvijek pokazao najveću raznovrsnost i originalnost u setu, glatko balansirajući footwork, jungle i drambicu s halftime nožnim odmorima.­

 

subdub

 

Prvotno sam dolaskom na Dimensions pomalo požalila što ne ostajem i na Outlooku, kako bi posljednji put doživjela malo bržu bass glazbu u ambijentu tvrđave. Iako sam i na Dimensionsu posjetila setove dragih mi bass producenata, još više su me usrećili momenti reprezentativnijih Dimensions headlinera. Kad sam prije 5 godina prvi put posjetila festival, dojam dominantnog stila bio je techno debelo začinjen diskom. Neke večeri čak je bilo momenata da je na svakom stageu istovremeno svirao disko, koji je tada jahao val svog revivala. Međutim, to nije bio slučaj ove godine jer je većina pozitivice i disco funka bila više pogurnuta na Clearing kao glavni stage, a kao novi trend izmigoljio je – jungle! Kao najbolji dokaz toga svjedoči činjenica da je čak i Nina Kraviz navodno pustila nekoliko jungle traka kao začin svojem poslovnom technu, a electro legendica Helena Hauff je u setu od sat i pol u Moatu, punih sat vremena puštala isključivo luđački jungle i perkusivni gabber. Makar se ne čini da je to ono što bi njena elektro publika možda očekivala od nje, izgleda da je malo kome to bilo bitno, ime je postalo dovoljno da jamči za ukus kojeg je publika bespogovorno pratila i guštala. Suvišnost razdvajanja stilova u dobu DJ hibrida pokazao je i mladi genijalac Skee Mask koji je Void doveo do usijanja i sjeo na prijestolje nove eklektike. Živahan set techna, breaksa, electra, hardcorea, svega između i čega-samo-sve-ne do vrhunca je doveo s jungle, drum and bass i gabber trakama koje su se glatko stopile s atmosferom čitavog seta i divljeg ravea na prašnjavoj livadi. Nadam se da ova neapologetična hibridnost daje uvid u budućnost DJ-anja koju Skee Mask sigurno predstavlja. Ideja da unutar jednog festivala, programa ili jednog jedinog seta možeš čuti toliko raznolikih smjerova i ritmova čini se još uvijek pomalo strana na domaćoj sceni, ali je za UK publiku već savršeno normalna. Rejveri svih zemalja i preferencija ujedinili su se posljednji put na tvrđavi Punta Christo jer ti Dimensions nikad ne da da zaboraviš da ipak svi plešemo isti ples.

 

void

Report: Nina Maštruko