Naslovna > Glazba > Donaufestival – uvrnuto glazbeno utočište
donaufestival slika 2

Donaufestival – uvrnuto glazbeno utočište

Na Donaufestival smo zbog sila prilika stigle tek u nedjelju prvog od dva vikenda kroz koje se proteže. Ostatak vikenda je bio više okrenut jačem festivalskom zvuku (Goodspeed You! Black Emperor, Laurel Halo, Lightning Bolt, Lotic, Mhysa…) – koliko god se o ‘popularnosti’ može pričati u domeni one glazbe koju neki s ponosom zovu avangardom dok se drugi gnušaju.

 

Ime je na kraju priče nebitno. Nije riječ o ničem neshvatljivom osim ljudske potrebe da mistificiraju izvore vlastitog ukusa. Titula eksperimentale je zapravo samo upozorenje da dođeš s otvorenim ušima jer se beat, struktura i harmonije neće prikloniti onome što su nas godine utabane glazbe naučile. Uz koncerte, Donaufestival veliki naglasak stavlja na umjetničke instalacije, posebice iz područja sound arta, uz brojne performanse i izvedbe koji se događaju diljem simpatičnog gradića Krems an der Donau. Smješten nedaleko od Beča, zapravo je na pljucomet od Zagreba s obzirom na dragocjeno selektivnu koncertnu ponudu kakvu nećemo na okupu lako sresti bliže Balkanu. Udaljen je ‘samo’ 1 bus i 4 vlaka – ili 1 auto ako ste išta praktičniji od dvije studentice na budžetu.

 

Kroz proljetnu idilu austrijskih krajolika, doputovale smo. Noge slijede stencil strelice na kamenitim podovima Kremsa kao kad se igra  ‘Grupa traži grupu’. Kroz parkiće i uredne uličice vode te do crkve na Minoritenplatzu – trgiću ugodno popunjenom ekipom koja svojim očitim umjetničkim znakovljem i odjevnim stilovima čine zabavan kontrast s tradicionalnom okružjem kapelica. Oprezno koračamo u zamračenu crkvicu jer je zamračeno u punom smislu riječi. Pipkanjem i spoticanjem ljudi se oprezno okupljaju u mrklom mraku kroz koji poput blagog sjaja s niske pozornice dopire ambijentalni uvod. Crkvica vibrira jer kreće koncert neočekivanog dueta Daniela Lanoisa, legendarnog producenta Boba Dylana, Neila Younga, U2 i koga sve ne; sa breakcore revolucionarom Venetian Snares. Melankolični, na momente gotovo country sjetni ambijent kojeg Lanois gradi slojevima svoje pedal steel gitare savršeno nadopunjuju neurotičnu perkusiju kanadskog elektroničara. Prava vještina tu je bilo ujediniti to u smislenu, emocionalnu cjelinu u kojoj buka jednog producenta nije nimalo umanjila efekt drugog. U ovom kontekstu, riječ je o posve sinestetskom doživljaju – kroz mrkli mrak bljeskaju tri promišljeno postavljena strobo svjetla od kojih na moment razaznaš dvije pognute glave i gomilu lampica elektronike pred njima. Akustika crkve u potpunosti je upotrebljena da te zvuk prožme sa svih strana, a samim time, odasvud dolaze i popratne vibracije. Najbolja stvar u vezi ovog jedinstvenog doživljaja je katarzični mir koji proizlazi iz toliko nasilnog nemira. Definitivno mi je bio prvi put da sam izašla iz crkve pročišćena i sretna.

 

S obzirom da smo stigle u nedjelju, na smiraj prvog vikenda festivala, dočekao nas je što se glazbe tiče malo više chill dan. U ovom kontekstu, to je samo značilo da nije bilo razaznatljivog beata do 11 navečer. Demdike Stare dostavili su razlomljene UK bass beatove u vizualnoj pratnji čudnovato kadriranih video isječaka suvremene afroameričke dance i glazbene kulture (koje je radio Micheal England). Bilo ih je zanimljivo doživjeti u manje klupskom formatu nego na Dimensionsu (iako je i dalje riječ o nečem sličnom), a pretežito austrijska ekipa nije našla način da zapleše na to što se događalo. Nije bilo ni bitno jer hej – nismo na Donaufestu da bi imali zahtjeve.

 

 

Puce Mary je intrigantno jeziva live pojava. Preko svojih post-indsutrijskih droneova i pulsiranja koje prerasta u me(n)talnu buku prerađenih field recordingsa, hladnim glasom izgovara stihove i gleda te ravno u oči, makar te ni ne vidi. Ovakvi elektronski setovi ne zamaraju se plesnošću, oni udaraju ravno negdje između duše i prsnog koša i izvlače iz vas onaj preplavljujući osjećaj nelagode i mira koji iz nje želi proizaći.

 

Puce Mary_003

Autor: David Višnjić

 

Gravetemple su bili ugodno iznenađenje jer sam uz ovlaš preslušavanje zaključila da je riječ o klasičnim blekerima, makar bili predvođeni Stephenom O’Malleyem iz Sunn O))). Međutim, koncert je bio izrazito meditativno iskustvo zavinuto gustim dimom.  Još jednom, nije bilo prave perkusije, tek povremeno odzvanjanje jednog od tri ogromna bubnja koja podsjećaju na istočnjačke tradicionalne udaraljke. Preko mračnog ugođaja koji vrišti iz gitare, polako se slažu pucketavi i hrapavi blek vokali koji mantrički evociraju grleno pjevanje i zaokružuju cijeli doživljaj.

 

Ex Eye, post-metal supergrupa koju smo na ekskluzivno kratkoj turneji mogli uhvatiti i u Zagrebu na ZEZ Festivalu, nastupili su kao zvijezde večeri. To su upravo i bili, već samom činjenicom da su jedini taj dan imali prave bubnjeve (i to kakve), što je bila dobrodošla promjena ritma.

U startu se osjetila razlika od iskustva kojeg su nam priuštili dva tjedna ranije u KSET-u. Prostor tu igra veliku ulogu, stoga iako je ovdje razglas bio nadomoćniji, u prostranosti betonske dvorane malo se gubila ona “pankerska” bendovska kohezija koju je moguće dobiti u klupskom ozračju. Međutim, to ni najmanje ne utječe na kvalitetu samog koncerta, već na sam filing. Redom vrhunski svirači, njihova međusobna igra je naprosto užitak za promatrati, a kamoli tek slušati. Stetsonova impresivna plućna gimnastika na saksofonima, vrišteće soliranje syntheva Shazhada Ismailya, raspadnuto Van Halenovsko šredanje Tobya Summerfielda i neumoljivo snažna, a mikroprecizna udaračina Grega Foxa zajedno čine moćnu glazbenu struju koja vas nosi u oceane otvorenih mogućnosti.

 

Ex Eye_013

Autor: David Višnjić

 

Slično vrijedi i za sam Donaufestival. Unatoč ambicioznoj pojedinačnoj umjetničko-glazbenoj ponudi, u cijelosti je vibra samog događaja izrazito neopterećena. Upravo taj kontrast čini ovakav festival vrijednim posjete, gdje u zabačenom miru možeš slušati drugačije. Nema sumnje da ćemo se vidjeti i dogodine, s jednako impresivnim line-upom i sasvim posbenom atmosferom.

AUTOR: Nina Maštruko