Naslovna > Kolumne > Ekologija > GMO: pitanje kvalitete i tržišta
gmo

GMO: pitanje kvalitete i tržišta

Debata o koristi i štetnosti GMO-a već dugo traje. Od države do države podijeljeni su omjeri afirmativne i opozicijske javnosti spram konzumiranja GMO hrane. Scientific American navodi kako prema anketama svega 14% Amerikanaca smatra da je GMO opasan, a u Austriji je prema GMO-u skeptično čak 69% stanovnika.

 

Znanstvena zajednica također nije pošteđena ovih nesuglasica. S jedne strane, pro-GMO znanstvenici su iziritirani što se danas i dalje vode rasprave za koje tvrde da su odavno trebale biti razriješene. Druga strana, koja smatra da je GMO rizičan, tvrdi kako većina pristaša šuti o mogućim opasnostima jer se u suprotnom blati njihova stručnost i znanstveni ugled. Međutim, koji su argumenti i dokazi? Koje su dobrobiti GMO-a, ako ih ima, po zdravlje i društvo?

 

Jedan od osnovnih argumenata zagovornika GMO-a je da genetska modifikacija nije ništa novo. U prirodi je neizbježna, a ljudi je sami prakticiraju milenijima. Ono što se zapravo radi genetskim inženjeringom, tvrde, samo je ubrzavanje dosadašnjih procesa. Međutim, činjenice su da se genetskim inženjeringom mogu spajati geni koji inače ne idu skupa. Tako je tvrtka Nexia biotechnologies dizajnirala trangenetsku kozu s paukovim proteinima koja proizvodi iznimno kvalitetnu svilu. Oporbeni znanstvenici upozoravaju na moguću infiltraciju neljudskih gena u naš DNA ukoliko konzumiramo GMO.

 

Afirmativna strana ovdje kontrira s nekoliko argumenata. Prvo, do sada nije pronađen nijedan DNA koji može preživjeti probavu i dospjeti u naš sastav. Da može, onda bi naš genom bio ugrožen sa svakim zalogajem. Drugo, mi već u sebi imamo i drugi DNA, a on dolazi s bakterijama i virusima koji su normalni u našem organizmu.

 

Ipak, promjena genoma je realna opasnost. Naime, genetskom modifikacijom mogu se razviti toksini koje sigurnosne inspekcije ne bi mogle primjetiti. Even Schubert je primjetio kako 90% znanstvenika vjeruje da se GMO nadzire s „jednakom rigoroznošću poput lijekova“. Međutim, to nije točno. Primjer za to su višestruko modificirani organizmi, za koje EFSA (European Food Safety Authority) često ne zahtijeva da se rade istraživanja, već se odobravaju ukoliko su “roditeljske biljke” prošle provjeru, iako njihova sigurnost može uvelike varirati.

 

Brojna istraživanja su htjela provjeriti sigurnost GMO hrane. Jedno od najpoznatijih bilo je francusko istraživanje koje je utvrdilo veću vjerojatnost razvijanja tumora kod štakora koji su dvije godine konzumirali GMO. Eksperiment je dobio primjedbe zbog korištenja štakora koji imaju veću vjerojatnost razvijanja tumora, ali i zbog činjenice da je sam broj štakora bio premalen i bez kontrolne skupine. Također, općenito je problematično povezati učinak na životinje s ljudima te je to uz moralnu krizu, još jedan argument za prestanak eksperimentiranja sa životinjama. Zbog primjedbi na metodologiju pod upitnikom su i brojna druga istraživanja na ovu temu.

 

Gostujući u Kitovima, predstavnik Zelene akcije, Hrvoje Radovanović, ukazao nam je na još jedan problem eksperimetiranja s GMO-om. Naime, svaki GMO ustvari je patent s jasno definiranim vlasništvom, te stoga objavljivati rezultate može biti vetirano od strane korporacije ukoliko nisu suglasni s rezultatima.

 

Što se tiče same Hrvatske, kao dio EU, izglasavanje uporabe GMO-a u europskom parlamentu i nas se tiče. Radovanović je napomenuo kako EU ipak samo 1% svojih poljoprivrednih područja koristi za GMO uzgoj, najviše u Španjolskoj i Portugalu. GMO skepticizam u Europi je vrlo raširen te je stoga njegov uzgoj na minimumu. Hrvatska je tako GMO – free zemlja što se tiče uzgoja, ali ne i uvoza koji je dozvoljen. Rijetki zabilježeni slučajevi uzgoja GMO-a većinom su bila slučajna upotreba GM sjemena, no postoje i zabilježni slučajevi sustavnog ilegalnog uzgajanja GM usjeva.

 

Političari načelno nisu afrimativni za otvaranje države prema njima, no i to se pokazuje problematičnim pri izglsavanju u odborima. Naime, tada hrvatski predstavnici ostaju suzdržani, što često omogućava prodiranje novih GM sjemena na europsko tlo. Zanimljivo, Radovanović je otvoren za mogućnost da bi GMO čak i mogao biti koristan, ali da to ipak trenutno ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Europska agencija za hranu ne provodi svoja istraživanja već se pri utvrđivanju rizika oslanja na istraživanja koja producira sama GMO industrija, zbog čega sigurnost takvih rezultata ostaje zaista upitna.

 

Genetski inženjering na više razina, a ne samo u prehrani pokazuje brojna lica. Nema sumnje da genetska modifikacija može biti korisna, ali pitanje je je li trenutno uspješnija od konvecionalnih usjeva i hoće li biti u budućnosti. I na to baš nije moguće jednoznačno odgovoriti, no po rezultatima iz SAD-a čini se da su konvecionalni usjevi i dalje superiorniji. Ipak, ono što možemo je ustvrditi što je potrebno za pozitivnu budućnost GMO-a: stroga regulacija plasmana proizvoda, ali i poslovni nadzor tvrtki.

 

Mega jake tvrtke poput Monsanta ili Syngente, čak i pod pretpostavkom da proizvode potpuno zdravu hranu, guše sve svoje konkurente i monopoliziraju tržište. Makar im se treba priznati inovativnost u biotehnologiji i dati im počasno mjesto u povijesti, također se treba omogućiti i manjim postrojenjima da opstanu u poslu i da s nadolazećim trendovima proizvode kvalitetnu, zdravu i svima dostupnu hranu.

Piše: Ivor Kruljac