Radio Student Najavljuje:
Naslovna > Kolumne > Humor je riskantan, a olovka ubija
mimohod

Humor je riskantan, a olovka ubija

Jedan do drugog. Ruku pod ruku. Francuski predsjednik Francois Hollande, njemačka kancelarka Angela Merkel, britanski premijer David Cameron, izraelski premijer Benjamin Netanyahu, talijanski premijer Matteo Renzi, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas, švicarska predsjednica Simonetta Sommaruga…

 

Negdje su u pozadini i hrvatski premijer Zoran Milanović te ministri vanjskih i unutarnjih poslova Vesna Pusić i Ranko Ostojić. Ova skupina svjetskih leadera predvodila je povijesni mimohod ulicama Pariza, 11. siječnja ove godine.

 

Na istom mjestu i s istim ciljem okupilo se preko milijun i pol ljudi. Svi su sjedinjeno izvikivali „Sloboda“ i „Svi smo mi Charlie“, a pjevali su i francusku himnu Marseljezu. Više od pet i pol tisuća policajaca osiguravalo je miroljubivu povorku ljudi sjetnih lica s transparentima i olovkama u rukama te s inatom i ponosom negdje duboko u sebi. Svi su oni bili tamo kako bi iskazali potporu idealima slobodnog društva. Kako bi istaknuli važnost slobode izražavanja i kako bi odali počast svim žrtvama stradalim u nizu terorističkih napada koji su započeli ubojstvom dvanaestero ljudi u redakciji francuskog satiričkog tjednika Charlie Hebdo.

 

ch ilustracija
Gotovo preko noći humor je postao riskantan, a olovka ubojita. Zbog sigurnosti i prevencije sličnih terorističkih napada, Francuska i neke druge zapadne države mobilizirale su vojnike. Stvoreno je vrlo nesigurno i panično ozračje, koje i male države poput Hrvatske dovodi do pitanja može li se ovako nešto i kod nas dogoditi?

 

Dogodilo se u Nigeriji. Tamo je ubijeno preko sto puta više ljudi. I nikom’ ništa! To se jedva spomenulo. Ni mediji nisu reagirali, a kamo li šira javnost! Svatko tko je barem na trenutak promislio o novinarskoj struci, o groznoj prošlosti i još goroj sadašnjosti, shvatit će da Hrvatska nije raj za novinare. Mediji ne cvjetaju, a i sloboda izražavanja je upitna. U doba kad se svi kritiziraju i svatko se svakome ruga, opstaje li satira u Hrvatskoj? Zapravo, postoji li možda hrvatski Charlie Hebdo?

 

ch logo

 

Satirički tjednik Charlie Hebdo prepoznatljiv je po karikaturama i šalama na račun ekstremne desnice, religije, politike i kulture. Zbog kontroverznih karikatura proroka Muhameda list je već jednom bio metom đihadista, no bez ljudskih žrtava. Naime, 2011. je bombom uništeno skladište novina, a hakirana je i web stranica Charlie Hebdoa.

 

Ove godine džihadisti su rijetko koga poštedjeli. Među ubijenima u redakciji su glavni urednik Stéphane Charbonnier Charb, karikaturist Jean Cabut Cabu, crtači Georges Wolinski i Bernard Verlhac Tignous te ekonomist i pisac Bernard Maris. Odgovornost za napad je preuzela Al Qaida iz Jemena, a napadači – braća Kouachi su ubijeni u oslobodilačkoj akciji.

 

Oni su bili islamski ekstremisti. Mudžahedini. Sveti ratnici. Džihadisti. Simpatizeri Islamske države, ISIL-a, ISIS-a. Koji god naziv upotrijebili, jasno je da su njihovi teroristički činovi bili osvetnički pohod u cilju obrane vjere i propagande svojih ekstremističkih vrijednosti. Ovakvi se napadi svakodnevno odvijaju svugdje na svijetu. Vodi se globalni rat, koji se percipira kao zapadni rat.

 

Prisjetimo se samo nekih posljednjih napada: talačka kriza u Australiji, antiterorističke akcije po Njemačkoj i Belgiji, masakr Boko Harama po Nigeriji… No, nemaju svi napadi istu težinu i odjek u javnosti.

 

ch golden globes

 

Iz minute u minutu brojni mediji su nas kronološki izvještavali o razvoju događaja u Francuskoj. Diljem svijeta ljudi su se okupljali u znak solidarnosti, proglašavani su Dani žalosti, društvene mreže bile su preplavljene ilustracijama i statusima podrške, a svi su odjednom i sami postali Charlie.

 

Status #JeSuisCharlie u jednom danu podijelilo je više od 5 milijuna korisnika društvene mreže Twitter. Poznati holivudski glumci su na dodjeli Zlatnih globusa nosili bedževe s natpisom „Je suis Charlie“, a George Clooney je i u svom govoru na dodjeli spomenuo kobni napad i poručio „Je suis Charlie“.

 

Čak su se i na Eiffelovom tornju ugasila svjetla u znak žalosti, što se valjda nije dogodilo od Drugog svjetskog rata. Tragedija Charlie Hebdoa danima je bila top tema. Istovremeno, u Nigeriji islamska ekstremistička organizacija Boko Haram masakrira ljude. Neovisna, nevladina i neprofitna organizacija Amnesty International koja poduzima akcije u cilju zaštite i promicanja ljudskih prava potvrdila je da je u jednom napadu ubijeno oko 2 tisuće ljudi. Preživjeli su, za neke medije, rekli da nisu sigurni oko točnog broja jer je toliko mrtvih da su prestali brojati.

 

I tko zna za to? Tko protestira? Tko organizira mimohode? Nitko. Stručnjakinja za povijest vijesti, novinarsku etiku te odnos medija i različitosti, profesorica Gordana Vilović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra kako treba razlikovati pozadinu događaja, jer je Afrika sasvim drugačiji svijet. „Koristeći se mjerilima vrijednosti vijesti, i parafrazirajući Ruge-Galtung podjelu, rekla bih da Afrika nije `elitni prostor´ za medije kao primjerice Europa, pa se i događa da je percepcija smrti i ubijanja u Africi gotovo prirodna stvar i odavna nije vijest za naslovnicu“.

 

nigeria attack

 

U Hrvatskoj također postoje i postojale su vjerske napetosti. Doduše, nisu povezane s ekstremnim islamistima, no bez pravovremenih intervencija mogle su eskalirati u sukobe.

 

Tomislav Klauški, kolumnist 24 sata i nastavnik na Fakultetu političkih znanosti prisjetio se recentnijih napetosti vezanih uz vjeru, satiru i slobodu izražavanja. „Imali smo slučaj s fotomontažom na plakatu za predstavu Fine mrtve djevojke gdje su dva kipa Gospe prikazana, jedna pored druge, da ispada kao da su lezbijke. Vjerske zajednice u Hrvatskoj su zbog toga žestoko reagirale i onda je Milan Bandić, koji je bio gradonačelnik Zagreba u to vrijeme, poručio da se taj plakat mora maknuti. Da se nisu maknuli moglo se očekivati da bi čak došlo i do napada na kazalište ili do paljenja plakata“.

 

Klauški je naveo i nedavni primjer časopisa Novosti, tj. sporne naslovnice Oba su pala: „Radi se o listu srpske zajednice u Hrvatskoj koja je nakon pada dva MiG-a koja su se srušila stavila na naslovnicu Oba su pala“. Reakcija je izazvala mnoge braniteljske organizacije, a „čak je i predsjednik Josipović poručio Miloradu Pupovcu da mora razmisliti o uređivačkoj politici, nakon čega je smijenjen glavni urednik lista“, dodaje Klauški.

 

fine mrtve djevojke plakat

 

Na spomen satire u Hrvatskoj svi se prvo sjete Feral Tribunea, hrvatskog satiričko političkog tjednika koji je 90-ih mnoge šokirao i zabavljao karakterističnim fotomontažama i parafraziranjem.

 

List je sustavno uništavan i na kraju je i prestao izlaziti 2008. godine. Profesorica Vilović je povukla paralelu između Charlie Hebdoa i Feral Tribunea. „Problem prihvaćanja političke satire u Hrvatskoj jest iskustvo redakcije Feral Tribuna, kada im je država nametnula porez na pornografiju zbog njihovih satiričnih ilustracija i fotomontaža, slanjem glavnog urednika i članova redakcije na prvu crtu bojišnice i sl.“

 

Klauški je dodao da je „Feral više bio procesuiran putem sudova i kroz politički pritisak i kroz prijetnje koje je dobivao“. Profesorica Vilović smatra da bi bilo dobro da i danas imamo satire u Hrvatskoj. No zaključuje kako „očito nema interesa onih koji bi mogli uložiti u takve novine i dopustiti novinarima da slobodno rade svoj posao“.

 

feral tribune logo

 

Prvi broj Charlie Hebdoa nakon napada tiskan je u pet milijuna primjeraka zahvaljujući raznim donacijama. Za usporedbu, standardana naknada iznosi 60 tisuća. Na naslovnicu su opet hrabro stavili Muhameda i time je izazvali proteste u islamističkim državama.

 

Prijetnje je primio i drugi nacionalni satirički list je naziva Okovani patak. „Kod novinarske slobode uvijek je pitanje – do koje granice se ide. Novinari od pamtivijeka probijaju granice dopuštenog i testiraju granice tolerancije u društvu“, zaključio je Klauški.

 

U istom tonu nastavila je i profesorica Vilović: „Svako slobodno društvo mora imati načina da se u okviru medijskih sloboda suoči s političkom satirom. Ako se na satiru reagira tako divljački, umjesto razgovora to je poziv na uzbunu i pokušaj na evidentnu cenzuru što svakako znači povratak dva stoljeća nazad“.

 

Sami novinari moraju težiti profesionalizmu, biti znatiželjni te kako navodi Klauški, „Novinari po definiciji ne smiju biti ograničeni, jer što god novinari napišu netko će se uvijek naći povrijeđenim“. Dodao je da u hrvatskom društvu postoje mnogi tabui, tj. svetinje. „Vrlo je opasno ograničavati da je nešto svetinja i da je nešto nedopušteno jer to odmah vodi prema totalitarnom društvu“, zaključio je Klauški.

 

obama sad face

 

Mnogi Amerikanci su zamjerili predsjedniku Obami što nije sudjelovao na mimohodu solidarnost. Što se nije držao ruku pod ruku s drugim državnicima i propagirao lažnu slobodu izražavanja. Budimo iskreni, većina tih političara u svojim državama ne propagira toliku slobodu, mediji su pristrani određenim političkim strujama i krajnje se subjektivno izražavaju. A Obama?

 

Ni mediji u SAD-u nisu savršeni, no Obama barem nije ispao očiti hipokrit. Bavio se važnijim poslovima unutarnje politike. U zemlji su vidljive rasne napetosti, a u međunarodnoj zajednici eskaliraju vjerski motivirani napadi. On je zaposlen, a ne Charlie.

 

Petra Plivelić