Naslovna > Kolumne > Javni servis koji to nije
Izvor: Internet
Izvor: Internet

Javni servis koji to nije

Hrvatska radiotelevizija sve se više utapa u sliku i priliku komercijalnog medija koji nije, ali to silom želi postati.

 

Pokvario mi se televizor, ne radi maxTV. Veza često puca, zvali smo 0800 9000, posljednji put za Sesvete, rekli su nam, uz lampaš, položite i vijenac za ruter. Stvarno bi tako. No, ovo nije tekst o Hrvatskom Telekomu već o Hrvatskoj televiziji. Baš danas htio sam gledati Dnevnik, vidio sam na Twitteru da su počele konzultacije kod predsjednice radi sastavljanja vlade. Vjeran sam HTV-u, redovito plaćamo pristojbu, ipak je to javni medijski servis. Je li?

 

Već dulje vrijeme, od kada sam aktivnije počeo pratiti zbivanja u Hrvatskoj i svijetu, a pogotovo otkad sam akademski proučavao ulogu i funkcije javnih medija u demokratskim društvima, vidim da s našom javnom televizijom nešto ozbiljno ne štima. O stvarima koje u našoj zemlji ne štimaju stvarno su napisane tisuće i tisuće novinskih stranica, napravljeni su brojni prilozi, većina ipak ni(je) došla s HRT-a. Ovako, napamet, nabacit ću par nevjerojatnih i apsurdnih vijesti koje su izravni napadi na zdrav razum i poštenje svih žitelja Hrvatske: Tomo Horvatinčić dobio je uvjetno godinu dana zatvora nakon što je svojim gliserom usmrtio dvoje talijanskih turista, a njihovu djecu tužio sudu zbog štete na svojem plovilu. Ustavni sud prije parlamentarnih izbora ukinuo je odredbe prema kojima se na izbornim listama moraju ispoštovati rodne kvote i ne smiju se nalaziti kriminalci. Sutkinja Ustavnog suda Snježana Bagić plagirala je dijelove stručnog rada, sazvala konferenciju za medije i ispričala se, iako je plagijat neoprostiva povreda akademske časti i poštenja zbog koje se sankcioniraju brucoši na svim visokoobrazovnim ustanovama. Nonsensa je uopće povjerovati da jedna ustavna sutkinja „propustila“ navesti izbor. U prijevodu, plagijat je ekvivalent krađi. Barem bi to pravnici trebali znati.

 

Lista je podulja, a kako bi javna televizija vjerno reflektirala stanje u državi, pobrinula se ekipa s Prisavlja. Oni svako malo javnosti priušte poneko iznenađenje. Tako su pred parlamentarne izbore otkazali sučeljavanje stranaka i ponašali se kao uvrijeđena štraca kad ih je prozvalo Državno izborno povjerenstvo. Priču znaju svi, pozvali su samo velike igrače, dok su male stranke i liste otpale. Iako su JAVNI MEDIJSKI SERVIS, što znači da trebaju zastupati JAVNI INTERES, što znači da trebaju jednako služiti SVIM GRAĐANIMA Republike Hrvatske. To propisuje i Zakon.

 

I baš je ovih dana donesena genijalna odluka da se u potpunosti ukine Obrazovni program na javnom servisu. Urednica Vesna Karuza Podgorelec, valjda, dalekovidno je zaključila da televiziju tinejdžeri više ne gledaju pa joj u programu obrazovanje više ne treba. Pozivajući se na istraživanja (nije poznato koja), obznanjeno je da mlađe populacije koriste web. Genijalci s Prisavlja nisu uzeli u obzir da je u hrvatskom kontekstu televizija i dalje najmoćniji medij (to potvrđuju i recentna istraživanja, primjerice Car i Andrijašević to su potvrdile 2012. godine, a Vesna Roller 2014. godine), da je po Zakonu o HRT-u javni servis dužan opsluživati sve segmente društva po glasovitoj formuli prvog ravnatelja britanskog BBC-a informirati, educirati, zabaviti kojoj HRT toliko stremi. Usput rečeno, sva dosadašnja istraživanja potvrđuju da HRT-u opada gledanost mlađih publika, no oni se još uvijek nisu dosjetili tome doskočiti kao što je to učinio, primjerice, BBC lansiravši inovatinu Instagram stranicu s kratkim informativnim videima upravo za mlađe, tehnološki osvještenije publike i specijalizirani program za mlade. Umjesto toga, uredništvo je zaključilo da je bolje ukinuti Briljanteen i u kasnovečernjem terminu nedjeljom lanisrati serijal Nemoj nikome reći. Iako simpatičan, serijal se samo to – serijal za tinejdžere i nema edukativnu vrijednost.

 

Iako je iz medija u većoj mjeri izblijedila vijest o izbjegličkoj krizi, obrasci izvještavanja o njoj na HTV-u su netaknuti. Prezentira se brojka dana (osoba koje su ušle na teritorij države), uključuje se uživo na granicu sa Srbijom, Mađarskom ili Slovenijom pa se skokne do Opatovca ili Slavonskog Broda. Urednici i novinari javne televizije nisu se još dosjetili objasniti uzroke izbjegličke krize, ocrtati trenutnu geopolitičku situaciju na Bliskom istoku, objasniti što se to točno događa u dinamici međunarodnih odnosa da prolongira taj egzodus ili barem kritički preispitati nesmotrene izjave naših političara. Umjesto toga, izvještavanje se svelo na terminološko nesuglasje oko nazivanja osoba koje emigriraju pa je tako Marta Šimić Mrzlečki nadmašia samu sebe te u jednoj rečenici te osobe nazvala i “izbjeglice” i “migranti”, a Tina Šimurina je vječno zabrinuta izraza lica čitala tekst s promptera. Ovi obrasci izvještavanja primjenjuju se i na čitav niz unutarnje i vanjsko-političkih tema koje se obrađuju.

 

Da kritičko novinarstvo i nije odlika haerteovskog udarnog termina dokazuje micanje Zorana Šprajca i Tatjane Munižabe s mjesta voditelja drugog i trećeg Dnevnika, a kao dopisnicu iz Bruxellesa odličnu Veru Tomašek zamijenila je Jasna Paro koja je pri svakom javljanju uživo izgledala kao da je slučajno prošetala ispred kamere, netko joj je uvalio mikrofon i nije stigla pobjeći. Prebjegli su iz novinarskih redova u glasnogovorničke Ivan Jabuka i Dajana Antonija Bebek. Jedina koja odskače od ukalupljenosti svojih kolega je Sanja Mikleušević Pavić, koja ponekad zaista postavi pametno pitanje sugovornicima u studiju ili kolegi na terenu. No, bude li bila preodvažna u eteru, nije teško prognozirati njenu sudbinu.
Konači sud o HRT-u nije lako donijeti. Pisati o javnoj televiziji koja redovito ne služi svojim korisnicima težak je i tužan posao. Iako ima najraznovrsniji program i po akademskim tekstovima još uvijek zadovoljava širok pojam javnog interesa, svojom perjanicom – Dnevnikom, nije se baš iskazala. Najnovije izvješće organizacije Freedom House također kritizira rad našeg jedinog javnog medijskog servisa. HRT se opisuje kao medijska kuća podložna političkim utjecajima, cenzuri, političkom kadroviranju, sukobu interesa, ukidanju programskih segmenata i nepoštivanju profesionalnih standarda. Cjelokupna ocjena hrvatskog medijskog sustava za 2014. godinu je “djelomično slobodan”.

 

Više kvalitetnijih priča izvan udarnog termina ipak ćete pronaći četvrtkom u emisiji Provjereno Nove TV, čiji novinari bez straha propitkuju čitav spektar tema, malverzacija, prakticiraju istraživačko novinarstvo i brane javni interes. Za pohvalu su i HRT-ovski programski sadržaji koji se ne emitiraju u prime time terminu, mahom s trećeg i četvrtog kanala, koji ionako ima male udjele u gledanosti. Možda bi upravo tim Provjerenog te nekolicina neprofitnih medija mogli poslužiti kao sredstvo kojim bi se haerteovci podsjetili što je to zapravo služba u interesu javnosti. Tako bi se, primjerice, malim koracima mogla promijeniti i struktura središnjih informativnih emisija na televizijama općenito pa bismo sramotne i necivilizirane ispade političara s početka Dnevnika, kojima se voditelji i novinari čude kao puran glisti, mogli zamijeniti prilozima o mladim inovatorima i uspješnim pojedincima, koji se tradicionalno guraju na kraj emisije. Kamo sreće da i to doživimo.

 

Piše: Emil Čančar