Naslovna > Kolumne > Jeste li naučili ZOS?
zakon

Jeste li naučili ZOS?

Uobičajena je praksa među studentima prava, zakonima koje trebaju naučiti za ispit, nadjenuti skraćenice.

 

Tako naše kolegice i kolege s Pravnog fakulteta muku muče sa ZOR-om (Zakon o radu), ZKP-om (Zakon o kaznenom postupku) ili pak sa ZPP-om (Zakon o parničnom postupku), dok se Hrvatski nogometni savez svim silama bori protiv ZOS-a, odnosno – Zakona o sportu.

 

Koja je pozadina priče oko izmjena Zakona o sportu, koji su nakon izglasavanja u kolovozu 2015. godine i nakon zakonskog roka prilagodbe od 6 mjeseci, napokon i implementirane u veljači 2016., ovdje ćemo objasniti.

 

Višegodišnja ‘vladavina’ aktualne garniture Hrvatskog nogometnog saveza, kako je nazivaju neistomišljenici, započela je, i traje i danas, upravo zbog nejasnih pravnih akata i povezanosti čelnih ljudi HNS-a, prvenstveno Zdravka Mamića, sa ljudima visoko pozicioniranima u politici. Nove izmjene Zakona o sportu, koje su pokrenute na inicijativu udruge Naš Hajduk, kasnije i ‘pogurane’ u Saboru od strane zastupnika 7. saziva Srđana Gjurkovića (HNS) i Marije Lugarić (SDP), sastavljene su kako bi se ispravile netransparentnosti, nelogičnosti i pravne makinacije stručnjaka u Savezu čiji je krajnji rezultat netransparentno poslovanje. Međutim, novi Zakon nije ‘sjeo’ aktualnom vodstvu HNS-a, koji su zatražili ocjenu ustavnosti zakona, i temeljem toga nastavili ga zaobilaziti i neprovoditi i nakon zakonskog roka od 6 mjeseci prilagodbe.

 

Što su donijele izmjene Zakona o sportu?

 

Najvažnije promjene tiču se osoba koje mogu obnašati dužnost u sportu, financiranja i, ono najvažnije, biranja predstavnika i funkcioniranja samog Hrvatskog nogometnog saveza.

 

Prema novom Zakonu, članak 13, stavak 4: “Osoba koja je u posljednje tri godine pravomoćno kažnjena za prekršaj u sportu i na sportskim natjecanjima (…) ne može organizirati i voditi sportska natjecanja, obavljati stručne poslove u sportu, sudjelovati u radu skupštine ili tijela upravljanja sportske udruge ili trgovačkog društva niti može biti ovlaštena za zastupanje te pravne osobe.” Odnosno, na ovaj način izjednačeni su prekršitelji Zakona o navijačima, huligani, te oni zbog kojih su hrvatski huligani na Europskom prvenstvu u Francuskoj i radili nerede, popularno nazivani ‘huligani u svečanoj loži’. Bitno je napomenuti da se ova odredba ne primjenjuje retroaktivno, nego tek od stupanja na snagu samog Zakona.

 

Po pitanju financiranja i transparentnosti objavljivanja financijskih podataka, članak 76, stavak 1 vrlo je jasan:  ”Pravne osobe u sustavu sporta obvezne su javno objavljivati godišnje financijske izvještaje (…), a na njega se nadovezuje stavak 2: Pravna osoba u sustavu sporta obvezna je objaviti godišnje financijske izvještaje na svojim mrežnim stranicama, u roku od petnaest dana od dana predaje financijskog izvještaja Ministarstvu financija (…) ako njezin godišnji proračun iznosi najmanje pet milijuna kuna u poslovnoj godini za koju se godišnji financijski izvještaji sastavljaju.” Odnosno, svi klubovi i savezi koji imaju proračun veći od 5 milijuna kuna, bili oni udruga građana (GNK Dinamo Zagreb) ili športsko dioničko društvo (HNK Hajduk Split), moraju jednoobrazno i transparentno objaviti svoja financijska izvješća na vlastitim web stranicama.

 

U čemu je problem?

 

Sa ova dva prethodna dijela Hrvatski nogometni savez nema problema, međutim po pitanju biranja predstavnika u Skupštini i samog funkcioniranja Saveza, dolazimo do točke sukoba.

 

Dva članka (dva stavka) neprihvatljiva su aktualnom vodstvu HNS-a. To su članak 46 (stavak 7) i članak 47 (stavak 8) koji se odnose na formiranje skupštine županijskog nogometnog saveza i formiranje skupštine samog Hrvatskog nogometnog saveza, kao krovne Skupštine. Ovi članci nalažu sljedeće – pri ustroju županijske Skupštine, do ovih novih izmjena, svi klubovi su imali jednaku ‘težinu glasova’, odnosno glas prvoligaša i trećeligaša je vrijedio isto – 1 glas. Na prvu zvuči kao pošten princip, ali uzmemo li u obzir laku manipulaciju niželigaškim klubovima, time neki jači prvoligaš može ‘kupiti’ glas niželigaša, kako bi onemogućio predstavništvo suparničkog prvoligaškog kluba. Time se omogućavala praksa da dva niželigaška kluba mogu nadglasati jedan prvoligaški klub. Da karikiramo: HNK Jadran Tučepi i NK Mosor Žrnovnica, dva trećeligaša, mogu nadglasati jednog prvoligaša kao što je RNK Split. U situaciji kada imamo jedan klub koji je financijski neprikosnoven u državi, ako mu tako odgovara, lako može ‘potkupiti’ niželigaše u vidu nove opreme, novih sjedalica za stadion i slično. Klubove smo uzeli slučajnim odabirom i situacija je hipotetska, ali ne i potpuno strana u hrvatskom nogometu.

Prema novom Zakonu, u izboru predstavnika Županije u skupštini petoligaš će imati 1 glas, a prvoligaš čak 10 glasova. Odnosno, svaki klub višeg ranga ima duplo više glasova od kluba iz ranga niže. Uz to klubovi prvoligaši sigurno će imati dva predstavnika u Skupštini, što dosad nije bio slučaj. Ova odrednica vrijedi za sve županijske sportske saveze koji imaju pola profesionalnih sportskih klubova u najvišem rangu natjecanja.

Nadalje, drugi spomenuti članak tiče se formiranja nacionalne skupštine. Novi Zakon propisuje da u nacionalnoj skupštini sjedi po 1 predstavnik pojedine županije s 1 glasom, po 1 prvoligaš s 2 glasa, te predstavnici niželigaša i udruženja sportaša i trenera. Kako piše Bojan Islamović sa portala nogometplus.net u novinskom članku iz 9. kolovoza 2015. godine, „do sada se skupština sastojala isključivo od predstavnika županije i to na osnovu broja nogometnih klubova u istoj – pa je Lika bez kluba u nacionalnim natjecanjima (prve tri lige) imala isto glasova kao i Splitsko-dalmatinska županija koja ima dva prvoligaša.“

 

Međutim, izvršni direktor HNS-a, Damir Vrbanović ima drugačije tumačenje ovog Zakona: „Prema Zakonu o sportu, u dijelu gdje se govori o ustroju nacionalnih saveza, stoji da se to odnosi na saveze čijih je barem pola klubova iz najvišeg ranga natjecanja profesionalno. A u preambuli Hrvatskog olimpijskog odbora stoji da nogomet sačinjavaju muški nogomet, ženski nogomet, futsal i nogomet na pijesku. Gledajući to, hrvatski nogomet ima deset od 32 kluba iz najvišeg ranga kao profesionalne.“ Slijedom toga, HNS je odlučio ignorirati novi Zakon o sportu i ravnati se po starom, jer Hrvatski nogometni savez po tom tumačenju ne spada u tu skupinu – samo muški nogomet ima profesionalne klubove u najvišem rangu natjecanja.

 

Upravo ovdje su se pokazale nedorečenosti izmjena novog zakona, iako su ciljano pisane za nogomet i HNS. S obzirom da pod najvišu hrvatsku nogometnu instituciju spadaju, osim muškog nogometa, i ženski nogomet, nogomet na pijesku i futsal (mali nogomet), zanimalo nas je kolika su novčana izdvajanja HNS-a za razvoj i promicanje ovih sportova. Glasnogovornik HNS-a, Tomislav Pacak odgovorio nam je da „visina odvajanja za pojedinu granu određenog sporta ne utječe na vrijednost i jednopravnost te grane.“ S time se svakako svi možemo složiti, ali nismo dobili odgovor na pitanje. Ako uzmemo u obzir da je zaključno sa 31. prosinca 2015. godine Hrvatski nogometni savez imao višak prihoda u iznosu od 51 milijun 39 tisuća kuna, stanje je poražavajuće. U novinskom članku Večernjeg lista iz 21. svibnja 2016. godine, ”alfa i omega” ženskog nogometnog kluba Dinamo – Maksimir, Vjekoslav Markotić, ovako opisuje stanje u klubu: „(…)Naš jedini prihod je 4300 kuna koliko mjesečno dobivamo od ZNS-a (Zagrebački nogometni savez op.a.). Ako se zna da nas suci, delegat i liječnik za jednu domaću utakmicu koštaju 2400 kuna, a igramo najmanje dvije utakmice mjesečno, onda je jasno da životarimo (…)“ Dalje nastavlja Markotić opisivati stanje u ženskom pogonu jedanaesterostrukog uzastopnog prvaka u muškom nogometu: „Dinamo nam ustupa teren, daje nam opremu. Ali, dobar dio te opreme već je korišten. Sad zamislite kako se osjeća djevojčica koja mora nositi donji dio dresa koji je nosio kadet ili junior Dinama. Novac? K Zdravku Mamiću odlazio sam desetke puta, ali uvijek bi mi govorio da sam mu kao otac, ali da klub jednostavno nema novca koji bi uložio u ženski nogomet.“ Poprilično poražavajući odnos matičnog kluba i Saveza koji ‘skrbi o ženskom nogometu, nogometu na pijesku i futsalu’ sa viškom prihoda od 51 milijun kuna. Upravo na ovom primjeru se vidi odnos vodstva HNS-a prema 3 sporta o kojima na papiru vodi brigu, a zapravo mu služi za izbjegavanje poštivanja Zakona o sportu putem klimavih pravnih tumačenja.

 

Ali zašto je to ikome važno?

 

Osim sportskog aspekta u kojem se godinama favorizira jedan klub, GNK Dinamo Zagreb, i neravnomjeran razvoj hrvatske nogometne lige, puno važnija činjenica je da je aktualno vodstvo HNS-a (Damir Vrbanović i dojučer Zdravko Mamić) pod istragama zbog višemilijunskih malverzacija za izvlačenje novca iz GNK Dinamo Zagreb, koji je po uređenju udruga građana, te je dijelom financiran iz proračuna Grada Zagreba – novcima Zagrepčana.

 

U prošloj, 2015. godini, Dinamo je od Grada Zagreba dobio 15 milijuna kuna za održavanje stadiona i nogometnu školu, odnosno za mlade nadolazeće zvijezde. Ta stavka je sasvim pohvalna za Grad, ulaže se u sport i mlade, ali nameće se logično pitanje – zašto bi građani plaćali razvoj mladih igrača od kojih će kasnije, prilikom višemilijunskih transfera, nepripadnu korist izvući pojedinci, a ne klub. A za to se, podsjetimo, tereti Zdravka Mamića, Damira Vrbanovića i suradnike (USKOK ih tereti da su oštetili Dinamo za iznos od ukupno 270 milijuna kuna).

 

Dosadašnji Zakon o sportu, prije ovih izmjena, institucionalizirao je samovladavinu nekolicine u vrhu HNS-a, koja se najbolje može vidjeti na primjeru Dinamovog ‘sestrinskog’ kluba NK Lokomotive. O takozvanoj ‘pupčanoj vrpci’ koja veže Dinamo i Lokomotivu, u više navrata pisali su mnogi portali poput Index.hr i Zagrebancija.com. Osim što samu hrvatsku nogometnu ligu čini neregularnim, jer gledajući sa sportskog aspekta Dinamo praktički ima 12 zagarantiranih bodova (4 međusobna susreta tokom sezone), s druge strane služi kao instrument za nelogične i sumnjive financijske transakcije. Naime, ni u jednoj nogometnoj ligi u svijetu, po FIFA-inim pravilima, jedan klub ne smije imati 2 svoje momčadi u istom (prvom) rangu natjecanja. Na primjer, Barcelona i njena omladinska druga ekipa Barcelona B, ne smiju igrati u istom rangu natjecanja. Kako to može biti isto kao odnos Dinama i Lokomotive? Jednostavno. Donedavno, predsjednik Lokomotive bio je Zdravko Mamić (u isto vrijeme kada su već igrali prvu ligu), a potpredsjednici su bili Damir Vrbanović i Zoran Mamić, Zdravkov brat, kasnije Dinamov trener, a sadašnji predsjednik Lokomotive je Tin Dolički, donedavni član Izvršnog odbora Dinama. Kada je Lokomotiva izborila nastup u prvoj ligi za sezonu 2009./2010., čak je i sportska inspekcija utvrdila da se ne smije natjecati u prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi, ali vrh HNS-a je to, pogađate, odlučio ignorirati. Kako je još 2013. godine 24. prosinca pisao Sanjin Španović, novinar portala Zagrebancija.com, od sezone kada je Lokomotiva ušla u prvu ligu do 2013. godine, Lokomotiva je imala minimalno 55% igrača povezanih sa Dinamom, u nekim sezonama je to bilo čak i 69%. Kako je to funkcioniralo, a i dalje funkcionira, najbolje prikazuje primjer hrvatskog reprezentativca Marcela Brozovića kojeg je Dinamo dva puta otkupio od Lokomotive. Vedran Buble sa portala Index.hr u svom članku iz 23. prosinca 2013. godine, pisao je da je Brozović kupljen „prvi put 2011. godine, a drugi put 2012. godine.  Evo kako je to izgledalo. Brozovića je Dinamo kupio prvo u prosincu 2011. godine za 11 milijuna kuna, nakon čega je ovaj nastavio igrati za Lokomotivu, a zatim opet na ljeto 2012. za 6.2 milijuna kuna, kada je napokon prešao u redove zagrebačkog Dinama.“ Donedavno, Lokomotiva je bila vezana uz Dinamo čak i e-mail adresom koja je glasila: nklokomotiva@nk-dinamo.hr.

 

Nakon svih ovih informacija, zavrzlama, veza, vezica i silnih brojki, možete se zapitati kakve to veze na kraju krajeva ima sa Hrvatskim nogometnim savezom? Taj Savez je krovna institucija hrvatskog nogometa koja brine, između ostalog, o regularnosti prvenstva, na njegovom čelu, osim predsjednika Davora Šukera koji nije obavljao nikakvu dužnost u Dinamu, nalaze se Damir Vrbanović u svojstvu izvršnog direktora, funkcije koju je obavljao u Dinamu do dolaska u HNS, i Zdravko Mamić, ‘alfa i omega’ maksimirskog kluba (na odlasku), a do neki dan izvršni dopredsjednik HNS-a. Bitno je naglasiti i povezanost tih ljudi sa političkom strankom HDZ. Naime, Zdravko Mamić je eksplicitni zagovaratelj HDZ-a, donirao je i kampanju HDZ-ove kandidatkinje i sadašnju predsjednicu Republike Hrvatske, Kolindu Grabar Kitarović. Osim toga, u Izvršnom odboru HNS-a, od 17 članova, 11 je članova HDZ-a. Stoga i ne čudi činjenica da je 6-mjesečna Vlada HDZ-a i MOST-a, a ovdje prvenstveno mislimo na ministra sporta Predraga Šustara, pokušaj opstrukcije i ukidanja ovog Zakona o sportu koji je trebao biti implementiran 9. veljače 2016.

 

Upravo iz ovih razloga, i iscrpnih dokaza, Zakon o sportu će biti ogledalo Hrvatske države nakon parlamentarnih izbora u jesen 2016. godine. Tu će se vidjeti koliko je HDZ reformirana, europska konzervativna stranka i koliko MOST drži do svoje dane riječi o procesuiranju ‘huligana iz loža’, naravno ukoliko osvoje parlamentarnu većinu. Ukoliko SDP i ‘Narodna koalicija’ dođu na vlast, za očekivati je da će podržati ove izmjene, zbog toga što je Zdravko Mamić njihov, političkim automatizmom, trn u oku – jer podržava i financijski donira HDZ. Bez obzira tko osvojio vlast, novi Zakon o sportu mora činiti temelj za stabilno i pravedno uređenje u hrvatskom nogometu. Činjenica da je Zdravko Mamić dao ostavku na mjesto dopredsjednika Saveza, kako bi ‘smanjio teret sa HNS-a’, ne znači ništa u ispunjavanju tog cilja – jer stabilnu i uređenu demokratsku državu čine zakoni i institucije, a ne ‘sposobni i utjecajni’ pojedinci koji znaju izigrati te zakone.

 

Tin Budi, Daniel Gardijan, Ivan Grubišić