Radio Student Najavljuje:
Naslovna > Kolumne > Još jedan mjesec hrvatske politike
emilio

Još jedan mjesec hrvatske politike

Ovaj je rujan doista bio pun strašnih idiotarija. Jedva da smo zašli u drugu polovicu mjeseca, no kvota uvreda za ljudski razum i poštenje daleko je premašena. Puno je to, čak i za jednu Hrvatsku.

 

Kako to obično biva, s punim Mjesecom nije mi dolazio san na oči. Brzinskim pregledom portala i društvenih medija nabasao sam na vrišteće naslovnice. Krenimo nasumično.

 

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučila je dodijeliti svoje visoko pokroviteljstvo prvom Kongresu ginekologa. Ne bi to bilo ništa čudno da spomenuti Kongres ne organizira čitava plejada udruga izravno povezana s Katoličkom crkvom, a visoko pokroviteljstvo dijeli s nadbiskupom Josipom Bozanićem. Pitam se, nema li ta žena zaista pametnijeg posla? Nije li bilo baš niti jedne druge manifestacije, berbe grožđa i kukuruza, kulturnih događanja, jesenskog ekvinocija ili možda prečih zavrzlama oko prijevremenih izbora? Ona je baš bila primorana dati svoje pokroviteljstvo kongresu prepunom svećenstva zainteresiranog za vulvu. Usput rečeno, Hrvatskoj na naplatu sljedeće godine dolazi 27 milijardi kuna duga. No Predsjednici je važnija činjenica da nije feministica, sama je to priznala u intervjuu novinarki Euro Newsa Isabelli Kumar pa valjda mora svoje napore usmjeriti da direktno opstruira prava hrvatskim građankama. Također, pokušala je građanstvo poučiti kako da preferencijalno glasuje snimivši vlastiti glasači listić, premda je na snazi bila izborna šutnja, a Državno izborno povjerenstvo građanima Hrvatske danima je preko medija davala upute o pravilnom izbornom ponašanju. Ona je, valjda, zaključila da su upute nedostatne.

 

Idemo dalje. Upravo u jeku izbora kod nas je posve nezapaženo prošla vijest koja je u vanjskopolitičkim krugovima odjeknula kao skandal skoro pa nezapamćenih razmjera. O čemu se radi? Na nedavnom G20 summitu u Kini, iza zatvorenih vrata moćnici su pokušali kompromisno izabrati novu glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. Kako Amerikanicima i Britancima smeta favoritkinja Irina Bokova, službena bugarska kandidatkinja, Angela Merkel pokušala je lobirati kod Vladimira Putina u korist Kristaline Georgieve, povjerenice Europske komisije za budžet, također porijeklom iz Bugarske. Georgieva bi, kada bi bila nominirana, zadovoljila normu (žena i porijeklom iz Istočne Europe, a više nego poželjna za Amerikance) te bi vrlo vjerojatno poziciju i dobila. O implikacijama uvođenja kandidatkinje kroz „stražnja vrata“ ovako kasno, pred kraj procesa selekcije, mogla bi se napisati podulja i kompleksna politološka analiza. Jednostavna analogija je da je Georgieva bila nominirana, to bi bilo isto kao da je upala na nečiju rođendansku zabavu nepozvana i ugasila svijećice ispred slavljenika te sama pojela tortu ispred svih gostiju. Kako se u to tiče Hrvatske? S obzirom da naravno Njemačkoj ne pada na pamet nominirati bugarsku državljanku, na samitu je tako odlučeno da će Kristalinu Georgievu nominirati Mađarska, Litva i  ̶  Hrvatska. Kakvog li strašnog poniženja za ugled naše zemlje na planetarnoj razini. Ne samo da je Hrvatska imala svoju službenu kandidatkinju Vesnu Pusić, već se naša diplomacija našla pozvanom nominirati državljanku zemlje koja također ima svoju kandidatkinju, i to favoritkinju. Bugarski premijer Boyko Borisov odabrao je Bokovu, a ne Georgievu. Štoviše, nedavno je ponovno odbio nominirati Kristalinu Georgievu, unatoč strašnim pritiscima sa Zapada. No, za Hrvatsku diplomatsku elitu to ništa nije bilo upitno pa su, eto tako, uskočili u cijelu priču. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Lijepe Naše nije odgovaralo na upite, kako na moje, tako niti na Reutersove. Šutnja je zlato.

 

Novinske naslovnice pune su Zlatka Hasanbegovića, no što više o tome reći? Čovjek otvoreno koketira s fašizmom, mlako to poriče, osuđuju ga unisono akteri domaće kulturne scene slijeva nadesno i širok dijapozon intelektualaca i osviještene javnosti širom svijeta. No, ovo je Hrvatska i on je sada zastupnik u Saboru. Minimalno to, barem za sada.

 

Opsadno je stanje i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dekan Vlatko Previšić, inače vitalan 70-godišnjak, zakonski više nego zreo za penziju ne može prošetati svojom institucijom bez pratnje zaštitara? Zašto je to tako? Dekan Previšić je strastven zagovaratelj integracije Filozofskog s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, premda ogromna većina studenata i akademskog kadra čitavim bićem zazire od tog scenarija. Filozofi time ne bi dobili apsolutno ništa, štoviše, bili bi potpuno podređeni i do kraja izgurani s tržišta rada gdje ionako katastrofalno loše stoje. Studenti KBF-a dobili bi sve, a i više. Priču znaju svi. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta spremalo se glasati o razrješivanju dekana, on je sa sjednice brisnuo prije te točke dnevnog reda. Onda je Senat Sveučilišta u Zagrebu opozvao Studentski zbor Filozofskog fakulteta jer, u sastavu Vijeća FF-a sjedilo je 14,6 posto umjesto zakonski propisanih 15 posto studentskih predstavnika. U Senatu Sveučilišta sjedi 78,87 posto doktora znanosti: dekani i dekanice koji predstavljaju svoje fakultete i akademije, predsjednici Vijeća znanstvenih područja, predstavnici nastavničkih i suradničkih zvanja te, kamo li sreće, studentski predstavnici. Oni su jednoglasno (sto posto) glasali za opoziv studentskih predstavnika na Filozofskom fakultetu. Pitam se, kako su ti silni doktori znanosti pretočili taj postotak u ljudsku mjeru? Na isti način, čini mi se, kao što je nataliet po Državnom zavodu za statistiku Republike Hrvatske po fertilnoj ženi, ilustrativno i potpuno proizvoljno, 2.14 djece? Kako ti ljudi vode svoje institucije? Što to sve kazuje o našem društvu u cjelini?

 

Iako sam bio namjeravao završiti ovu kolumnu u negativnom tonu, sasvim slučajno naletio sam na intervju tjedna Radija 101. Govorio je Krešo Beljak, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, a ja sam u prvi mah ostao zapanjen kristalno jasnim i konkretnim odgovorima na postavljena pitanja voditeljice i slušatelja. Doduše, prvi poziv u emisiju Beljaka je okarakterizirao kao „izdajnika kršćanstva“, u klasičnom neargumentiranom navođenju nonsensi. Slušatelj je na pitanje voditeljice odgovorio da nije član HSS-a. Uslijedili su pozivi drugih ne-članova, no suprotnih stajališta. Redom su hvalili Beljaka i njegov komunikacijski stil te liderske sposobnosti. Činjenično, Krešo Beljak je na ovim izvanrednim parlamentarnim izborima dobro plasirao politički oronulu stranku i donio joj pet saborskih mandata, za razliku od prijašnjeg vodstva koje je od stranke načinilo satelit i koalicijski partner HDZ-a koji bi dobio sve osim onoga zbog čega u suštini postoji jedna seljačka stranka  ̶  ministarstva poljoprivrede. Zoran Milanović Beljaku je to i ponudio, kako nalaže zdravi razum svugdje u svijetu i, unatoč izbornom porazu, biračko tijelo HSS-a to je prepoznalo i stranci donijelo pet mandata, a Beljaku posebno 11 943 preferencijalna glasa. Kako i ne bi, kada  komunikacijski u svakom pogledu ovaj profesor geografije s diplomom zagrebačkog PMF-a zrači modernošću i suvereno vlada svojom pojavom. Osim što tečno govori engleski i njemački te posjeduje diplomu sveučilišnog specijalista na polju vanjske politike i diplomacije, bio je sudionik Domovinskog rata. Kao mrlju na biografiju najčešće mu stavljaju obijanje automobila za koje je u mladosti kažnjen, a potom se i javno pokajao.

 

Beljak je u međuvremenu ponudio mandataru za sastav vlade Andreju Plenkoviću potpise svojih pet zastupnika, no odlučio je kako ostaje u oporbi. Iako su političarima puna usta o stabilnoj Hrvatskoj, krenule su pljuštati optužbe slijeva nadesno kako se prodaje, kako spašava svoju fotelju, i tako dalje, i tako gore. Iako je prirodno da se jedna politička stranka bori kako dođe na vlast, poželjno je i prirodno da bude, kako su političari to već izlizali i ponizili samu ideju  ̶  konstruktivna oporba. To i jest bit demokracije. Kada ne bi bilo tako  ̶  kada ne bi dolazilo do izmjene vlasti i rotacije po osi vlast – oporba, svi znamo u kakvom bi političkom sustavu živjeli. A politički sustav i građanstvo dobro je opisala Mirela Holy u post-izbornom tvitanju. Kakav narod – takav Sabor, natipkala je. Slikovitija je bila jedna starija gospođa koja se javila u eter Stojedinice po Beljakovom gostovanju. Ona je jednostavno zaključila da je u Hrvatskoj malo seljaka, a puno seljačina. Previše, dodao bih.

 

Šrajbao: Emil Čančar