Naslovna > Glazba > Kazan: U stalnoj potrazi za pjesmama
kazan

Kazan: U stalnoj potrazi za pjesmama

Dunja Bahtijarević (Kazan): Nikad ne znaš u koju ćeš se pjesmu zaljubiti.

 

Zagrebačka etno grupa Kazan na sceni djeluje već nekoliko godina, a napokon će nas obradovati novim albumom. No, prije nego njihov prvi album ugleda svjetlo dana, sutra (četvrtak, 15. veljače) će u Močvari održati koncert u sklopu programa Vrelo Zvuka. Tim smo povodom razgovarali s Dunjom Bahtijarević, pjevačicom grupe Kazan.

 

Kazan je svoje djelovanje počeo nakon rada u etnOrkestru od 2010. godine. Kako se dogodila transformacija iz jednog benda u drugi i zašto se to dogodilo?

 

U etnOrkestru je sudjelovalo petnaestak glazbenika i bio je dosta labavo organiziran. Nije to zapravo bio bend, nalazili smo se kako je tko stizao. Jedan dio nas osjećao je potrebu za intenzivnijim radom, a ostali su malo pomalo ispali. Zapravo je šteta što je došlo do prelijevanja iz jednog benda u drugi, umjesto da oba projekta nastave s radom. Labavi format etnOrkestra kojem se bilo tko mogao pridružiti u bilo kojem trenutku sceni bi dobro došao. Najzanimljivije što je etnOrkestar napravio sigurno je sjajna suradnja s Isabel iz Rundekovog Cargo Trija i Orkestra. Bilo bi super da i dalje postoji platforma za takve susrete. To mi je želja, zapravo. Možda se u budućnosti i ostvari.

 

S druge strane, drago mi je da smo u okviru Kazana počeli raditi fokusirano i temeljito. Tu imamo slobodu i prostor da dublje uđemo u pjesme koje odaberemo, da od njih napravimo nešto svoje. U okvirima etnOrkestra to se nije moglo, a za mene je tek to pravi rad, ili barem njegova mogućnost.

 

Na vašem repertoaru se nalaze pjesme iz Hrvatske i cijele regije. Kako birate pjesme koje ćete izvoditi?

 

Ja sam u stalnoj potrazi. S tradicijskim pjesmama to ide tako da ih je masa na isti kalup, a onda iskrsne ta jedna koja ostane sa mnom. Lijep je to proces, nikad ne znaš kad ćeš se zaljubiti. Nekad je stvar u melodiji, nekad u tekstu, nekad u ideji za interpretaciju ili aranžman. Dosta pazim na tekst, da mi bude blizak i koliko-toliko prepoznatljiv današnjem slušatelju. Neke od tih pjesama predložim Kazanu. Ponekad netko drugi iz benda predloži pjesmu, obično ako smisli neki dobar rif koji uz nju paše. A ponekad i ja tražim pjesmu za određeni rif.

 

Svoj prvi EP ste snimili prije nepunih 5 godina. Sada napokon stiže novi album. Što možemo očekivati na njemu?

 

Stvarno napokon. Snimili smo 12 pjesama u odličnom i ugodnom studiju Svena Pavlovića u Svetoj Nedjelji. Kako smo promijenili četiri člana od snimanja tog EP-ja, a i zbog nekih tehničkih poteškoća koje smo tada imali, poželjeli smo ponovno snimiti tri pjesme s njega, a ostale su dosad nesnimljene. Snimali smo lajv tako da se nadamo da će pjesme zvučati sirovo i neposredno. Očekujte red tuge, red smijeha. Možda dva reda tuge na jedan red smijeha.

 

U svojoj biografiji ističete kako su vaši članovi sudjelovali na različitim radionicama tradicijske glazbe diljem svijeta, a na njima ste se povezali i s glazbenicima iz drugih zemalja. Što je to tako zanimljivo u njima?

 

Zahvaljujući susretima s tradicijskim glazbenicima iz drugih zemalja shvatila sam da ima društava u kojima ta glazba nije nešto opskurno i nepristupačno, nezanimljivo modernom uhu, nego je živa, aktualna i ravnopravna s drugim žanrovima. Mislim da je to zdravo i lijepo. Što se samih radionica tiče, meni su prvenstveno zanimljive zbog pristupa učenju glazbe jer se sve uči po sluhu i napamet. Note se ne koriste. Takav je pristup demokratičniji i inkluzivniji jer ravnopravno sudjeluju i oni s muzičkom školom i oni bez nje. Osim toga, melodije i pjesme puno se teže zaboravljaju kad se pamte prstima i grlom nego kad se čitaju s papira.

 

Što misliš o sceni tradicijske glazbe u Hrvatskoj? Dobrih bendova imamo, ali dojam je kao da nema nekog zajedništva, povezanosti. Nema zajedničkog izlaska van države, recimo u sklopu odlaska na WOMEX. Nemamo pravi festival, nemamo izdavaštvo što imaju, recimo, Slovenija i Srbija. Je li dojam vara i što napraviti da se to promijeni?

 

I meni se čini da nema povezanosti. Čak ni na puno „nižim“ razinama od ovih koje spominješ. Znam dosta muzičara koji se na ovaj ili onaj način bave tradicijskom muzikom, a ne sastajemo se, nema jam sessiona, nema prostora gdje bi se oni odvijali. S pjevačima je, doduše, u zadnje vrijeme nešto bolja situacija. U Zagrebu je, ako govorimo o alternativnoj sceni, nekoliko zborova – Čipkice, ZborXop, Kamene babe, Domaćigosti – ne pjevam ni u jednom, ali se susrećemo na vokalnim radionicama u Zagrebu, na TradInEtnu u Pazinu, na ojkanju u zadarskom zaleđu, itd. Jedni druge učimo pjesme. Čula sam i za osnivanje muške pjevačke grupe, ali ne znam u kojoj su oni fazi. No sve je to još, čini mi se, u povojima i daleko od šire javnosti. Koncerti su slabo posjećeni, osim onih najrazvikanijih imena. Nadam se da će se to promijeniti trudom i radom svih nas.

 

Autor: Emir Fulurija