Radio Student Najavljuje:
Naslovna > Kolumne > Konstantna vladavina straha
strah

Konstantna vladavina straha

Novi migrantski val, do kojega je došlo nakon Erdoganove odluke da otvori granicu prema Grčkoj, dogodio se u najgore moguće vrijeme.

 

 

Piše: Paulo Simić

 

Vrijeme obilježeno strahom od širenja nove bolesti – koronavirusa. Kad povežemo ta dva događaja, pravi je čas da zatvaranje granice postane nikad popularnije rješenje.

 

“Ako su nove okolnosti, naša je zadaća da granica bude sigurna i da štitimo naše nacionalne interese. Naložio sam načelniku Glavnog stožera da pripremi sve potrebne planove, mi smo spremni”.

 

migranti

 

Ovu bi izjavu, uslijed širenja zaraze koronavirusom, vjerojatno najprije pripisali ministru zdravstva Viliju Berošu. Zbog rasta broja zaraženih u obližnjoj Italiji, već je spomenuo da razmišlja o strožim mjerama na granici, uključujući i onu najstrožu moguću – zatvaranje granica. Stoga se pod „zaštitu nacionalnih interesa“ u gore navedenoj izjavi lako da zaključiti kako se radi o zdravlju hrvatskih građana, a da je zadatak da pripremi sve potrebne planove povjerio šefu Glavnog stožera za civilnu zaštitu.

 

Međutim, spomenuta izjava ne pripada ministru zdravatva, već ju je izrekao ministar obrane Damir Krstičević. Samo što pod „novim okolnostima“ koje zahtjevaju da sigurnost granice postane prioritet, on ne vidi širenje koronavirusa u Europi, već dolazak novog vala migranta koji su, zbog ratnih događanja na Bliskom istoku i u Afganistanu, pobjegli u Tursku – prvu postaju na putu prema Europi.
Zatvaranje granica lako se da nametnuti kao rješenje u oba slučaja. Za radikalnu i populističku desnicu ono je možda i idealno rješenje jer bi do daljnjega onemogućilo kontakte sa strancima, koji bi u suprotnom samo „ugrozili naše zdravlje“ (u slučaju koronavirusa) ili bi „ugrozili našu kulturu, tradiciju i institucije“ (u slučaju migracija).

 

MIGRACIJE

 

Upravo zbog novih okolnosti izazvanih koronavirusom, ljudi bi vrlo vjerojatno i dali svoj pristanak na uvođenje izvanrednih mjera, proglašenje izvanrednog stanja ili na suspenziju određenih građanskih prava. Ako im je danas sve manje stalo do života drugih ljudi i do njihove neizvjesne budućnosti (kao što je to u slučaju ljudi kojima su granate raznijele domove i natjerale ih na bijeg u Tursku, pa u Europi), barem im je stalo do vlastitog života pa će pristati na sve što bi ih moglo zaštiti od nepoznate bolesti koje je do sada odnijela više od 3000 života.

 

Međutim, kada jedna opasnost prođe (pretpostavimo za sada optimističan scenarij da će opasnost od koronavirusa uskoro biti stavljena pod kontrolu i nakon toga nestati, barem do sljedeće sezone gripe), vrlo brzo može doći neka druga. Bila ona stvarna (kao što je ova s korona virusom) ili konstruirana (kao što je ova s migrantima). I onda, baš kao u slučaju s migrantima, ponovno slušamo zahtjeve za zatvarenjma granica ili ograničavanjem kretanja. Danas imamo korona-krizu, sutra migrantsku krizu, a prekosutra tko zna koju i kakvu krizu. Možemo konstantno biti izloženi nekakvoj krizi. I stalno živjeti u stanju pripravnosti tijekom kojeg se od nas očekuje da ne postavljamo suvišna pitanja, a da građanska prava i kontrolu vlasti ostavimo po strani. Umjesto vlade i parlamenta, glavnu ulogu u donošenju novih zakona i propisa tako dobivaju razni stožeri za zaštitu.

 

I sve to radi očuvanja zajedničkih nacionalnih interesa ili stabilnosti nacije, u kojoj najčešće nema mjesta za one koji svojem rođenjem ili porijeklom toj istoj naciji ne pripadaju. I čija prava nisu sukladna sa zajedničkim nacionalnim interesima, što god to značilo. Jer oni koji se pozivaju na očuvanje takvih interesa uglavnom nisu ustanju u tri suvisle rečenice pružiti definiciju istih.

 

ruke
Preventive radi, redovno peremo ruke, izbjegavamo rukovanja ili okupljanja većeg vroja ljudi, kako bi pomogli sebi i bližnjima. Sve to prema prepurukama Ministarstva zdravstva, što je sasvim u redu. No, samo valja imati na umu da protjerivanjem stranaca u potrazi za sigurnim i prosperitetnim mjestom za život ili dizanjem žilet ograda, ne pomežemo nikome. Upravo suprotno, samo radimo štetu drugim ljudima i njihovim bližnjima. Ako nam kao opravdanje za takvo što posluži krizno razdoblje, onda je posrijedi još jedan problem.
Jer krize će uvijek biti. Bila ona stvarna (kao što je ova s korona virusom) ili konstruirana (kao što je ova s migrantima). Nijedna vlast ne bi imala ništa protiv toga da u to iznova vjerujete. I tako sa svakom novom krizom, iznova se vrti ista priča.