Radio Student Najavljuje:
Naslovna > Knjiški Moljac > Majčin dan i majke u književnosti
Pismo

Majčin dan i majke u književnosti

Majčin je dan, kao i Međunarodni dan smijeha, jedan od onih koje bismo trebali svakog dana slaviti, a na taj poseban, određeni datum, tek obilježavati. U ovom obliku, praznik je ustanovljen početkom prošlog stoljeća, u slavu majčinstva i majčinske uloge u životu djeteta, obitelji pa i društva, no na razne su načine gotovo sve poznate kulture i civilizacije slavile ženu kao majku i njenu ulogu.

 

Baš kao i u dječjim životima, i u književnosti su majke i majčinske figure gotovo sveprisutne. Pođete li od najsitnijih literarnih čestica i zaustavite li se tek na književnim sagama, rijetko ćete na tom putu pronaći djelo u kojem se ne spominje majka – bar implicitno. Poput uloge koju igraju u stvarnom životu, i u književnosti majke su višedimenzionalni, kompleksni likovi, rijetko samo dobri ili samo loši, njihovo je postojanje obojano stotinama najrazličitijih nijansi, njihov je glas važan čak i kad se čitatelju (pa možda i samom autoru) ne čini takvim, a što više napredujete kroz tekst (a jednako je i sa životom) to su odnosi u čijem je majka središtu kompleksniji. Mnoge su vizure pričanja priča o majci, rijetke su ispričane upravo kroz njene oči. No, je li majkama u književnosti time nanesena velika šteta?

 

Vjerojatno je svaki autor na književne majke kojima je udahnuo život  preslikao dio vlastite majke i njihova odnosa, no poznato je kako se velikan engleskog realističkog romana, Charles Dickens, u svojim romanima na neki način obračunava sa duhovima prošlosti i svojim odnosom s roditeljima, kojima je zamjerao slabost smatrajući da su ga iznevjerili ostavivši ga da napusti školovanje i zaposli se u tvornici ne bi li se mogao uzdržavati i potpomagati obitelj. Stoga su sve njegove majke slabe, nesposobne pružiti dostatnu količinu ljubavi i zaštite svojoj djeci i pripremiti ih za život. Svoju je majku Dickens oslikao kroz lik gospođe Nickelby, ona je bezopasna, cvrkutava sanjarka koja obiteljske probleme želi rješavati samo stvaranjem jakih društvenih veza što je čini pomalo budalastom, a u odnosu prema djeci ona je nesposobna i nekvalitetna njegovateljica bez i tračka ljubavi.

 

Izuzev takvih, pomalo graničnih likova koji ne mogu ili ne znaju bolje, teško je neku od poznatih književnih majki okarakterizirati kao potpuno zlu, s obzirom na to da one ipak imaju dobrobit svoje djece na prvom mjestu. Primjerice, gospođa Bennett u Ponosu i predrasudama Jane Austen katkad se doima budalasto, dramatična je i nametljiva, no ipak se doima dražesno u toj svojoj grotesknosti. Svi su njeni postupci obojani snažnom ljubavlju prema kćerima koje, uvjerena je, zaslužuju samo najbolje, no svojim ponašanjem, nametljivošću i nedostatkom osjećaja za mjeru uspijeva otjerati sve potencijalne udvarače. U očima mlađih čitatelja njenim će najvećim zločinom biti proglašeno često dovođenje djevojaka u neugodne situacije, no stariji će to smatrati jednom od čari roditeljstva i svojevrsnom majčinskom dužnošću. Sve što gospođa Bennett čini jest za dobrobit obitelji, ali pritom odabrani put nije uvijek najbolji.

 

I suparnice u borbi za prevlast unutar Sedam kraljevstava, snažne žene čvrstog karaktera, Cersei Lannister i Catelyn Stark, ljubav prema djeci koriste gotovo kao pokretačku snagu, gorivo za pokretanje sukoba, povlačenje ključnih poteza u političkim intrigama, sve kako bi svom podmlatku, prema kojem često izražavaju i pomalo izopačenu vrstu ljubavi. Cersei zaštitnički i poput lavice kandžama štiti budućnost svoje djece, stavljajući ju čak i ispred vlastitih interesa, a Catelyn je snažna i jaka žena, s obiteljskim interesima uvijek na prvom mjestu, puna ljubavi prema djeci za koju bi učinila sve iako to „sve“ ne podrazumijeva uvijek i ono što je u tom trenutku najbolje ili najmudrije. Ipak, kao maćeha, Catelyn je zakazala ne ostavivši u svom srcu niti kutak za posinka Jona Snowa.

 

Ipak, mjesto najgore književne maćehe zauzima žena, maćeha Ivice i Marice, koja djecu ostavlja u šumi, s namjerom da od gladi umru ili posluže kao obrok divljim zvjerima. Zašto? Možda zbog nedostatka majčinskog instinkta, možda stoga što im nije upravo ona dala život, ali ta je gospođa zapamćena kao uvjerljivo najgora maćeha u književnoj povijesti. No, da postoje i dobre, drage i brižne pomajke pokazuje L. M. Montgomery kroz lik Marille Cuthberth u Anni od Zelenih zabata čija mudrost i ljubav pomažu maloj, crvenokosoj djevojčici na putu odrastanja. Naravno, svoju je ljubav Marilla uvijek spremna začiniti nabujkom od šljiva što je samo čini još dražesnijom.

 

Marmmee March, majka Malih žena još je jedna majka prepuna ljubavi za svoje kćeri. Njima je i otac i majka većinu vremena budući da se otac bori u Građanskom ratu, beskrajno je strpljiva, savršena domaćica, žena visokih moralnih načela. Štiti svoje četiri kćeri pritom ne ugrožavajući njihovu slobodu da budu ono što žele i same čine svoje pogreške, žena vrlo pobožna, ali u isto vrijeme i nekonvencionalna, čak i prema današnjim standardima. Nasuprot mnogim majkama devetnaestog stoljeća, pa i gospođi Bennett, Marmee ne stavlja udaju svojih kćeri visoko na listu prioriteta, posebice ako bi taj brak bio ostvaren samo iz ljubavi; bitnije joj je da njene kćeri steknu dobru naobrazbu i udaju se za one koje same odaberu.

 

Naposljetku, prekrasna majka svojoj djeci i gotovo pa pomajka najboljem prijatelju jednog od svojih sinova, srce i duša obitelji, topla i brižna, a opet hrabra žena u borbi protiv zla svakako je Molly Weasley, ponekad pretjerano zaštitnički nastrojena prema svojoj djeci, istovremeno spremna aktivno se odupirati zlu. Čitatelj je najčešće promatra kroz oči njene djece, tinejdžera, i time stvara o njoj sliku kao o pomalo gunđavoj majci-zabadalu čija je jedina zadaća brinuti nad dječjim sudbinama, no kako vrijeme odmiče sve je jasnije kako je Molly Weasley puno više od toga i možda je upravo ona, od svih književnih majki, ponajviše zaslužila titulu Majke hrabrosti novog vremena.

 

Naravno, ovo je samo kratak i sažet pregled majčinskih figura kroz književnost. Baš kao što se Majčin dan u raznim oblicima slavi od praskozorja civilizacije tako se i o majkama piše gotovo od trena kada je čovjek prvi put zapisao svoje misli. Kroz stoljeća stvoreni su mnogi arhetipovi ženskosti, samim time i mnogi arhetipovi majki. Neke su nam drage, neke malo manje, prema nekima osjećamo gotovo odbojnost, ali rijetke su one prema kojima, bar jednom za čitanja, ne osjetimo makar najsitnije trnce divljenja.

 

IZVOR: citajme.com