Radio Student Najavljuje:
Naslovna > Kolumne > (Ne) glasajte za Notaxa!
1694101_16 (Ne)glasajte za Notaxa 1

(Ne) glasajte za Notaxa!

Nakon zagrebačkih lokalnih izbora, konačno znamo kako je bilo Amerikancima za vrijeme predsjedničke kampanje protekle jeseni.

 

Piše: Paulo Simić

 

„Kao prvo obećajem da ćemo naše neprijatelje sve stjerati u mišje rupe. Ovo je naša zemlja i tko ne misli tako, taj će…“

 

Gornja (nedovršena) rečenica nije još jedna od raskrinkavajućih prijetnji iz stožera Miroslava Škore, kandidata Domovinskog pokreta za novog zagrebačkog gradonačelnika. Iako bi to neki pomislili na prvu. Ona dolazi iz, svima nam znanog stripa, Alana Forda. Preciznije, iz epizode u kojoj je grupa TNT angažirana da čuva kandidata za guvernera imena Notax. Notax je prikazan kao beskrupulozan političar koji će sve učiniti ne bi li dobio glasove. Radnicima u tvornici obećaje da će dostojanstveno živjeti od svog rada, ali se tu ne zaustavlja, već im također jamči da će okusiti život na visokoj nozi. Život koji uključuje aute, vile, bazene i jahte, život u kojem im teče med i mlijeko.

 

hqdefault

 

Naravno, on nema nikakvu namjeru da ispuni svoja velikodušna obećanja sirotim radnicima. Notax još istoga dana odlazi na skup milijunaša koje uvjerava da će poništiti zakone prema kojima moraju plaćati porez te da će im omogućiti još veće profite, zarade i bogatstvo. Notax je spreman izjaviti bilo što ukoliko će dobiti pljesak radnika ili izdašne donacije milijunaša za predizborne aktivnosti.

 

Međutim, Notaxu najviše muka ne zadaje njegov protukandidat, već njegov suradnik Krafen. Krafen se ne može suzdržati kada zauzme pozornicu pred mnogobrojnim narodom, pa počne zaneseno govoriti o mladim snagama koje će marširati za novi svjetski poredak, pod vodstvom novog Führera. Na takve sulude izjave, Krafen bude ekspresno ušutkan i uklonjen s pozornice. Do kraja će epizode i Krafen i Notax završiti u ludnici. Dakako, Max Bunker se u epizodi „(Ne) glasajte za Notaxa!“ izvrsno narugao s predizbornim kampanjama i s političarima, za koje ionako često kažemo da su za ludnicu (a isto to još češće pišemo u komentarima na drušvenim mrežama)

 

Kampanju za zagrebačkog gradonačelnika (pogotovo tijekom zadnja dva tjedna, između prvog i drugog kruga) još ćemo dugo pamtiti. Možemo se samo nadati da se ništa slično više neće ponoviti. Jer spomenuta kampanja kao da je ispala iz Alana Forda.  Ok, nije baš sve isto kao u Alanu Fordu. Miroslavu Škori ne prijete atentati na svakom koraku kao Notaxu, stoga njega nitko ne treba čuvati. Iako je zanimljivo primijetiti kako policijske snage osiguravaju konfrencije za medije Tomislava Tomaševića, njegova protukandidata iz platforme Možemo!.

 

Nadalje, Miroslav Škoro iz prvog izbornog kruga, podsjeća upravo na Notaxa. Na čovjeka koji obećaje med i mlijeko svojim sugrađanima – besplatne vrtiće (iako ne zna koliko djece pohađa gradske vrtiće), novi Dinamov stadion, zatvaranje odlagalište Jakuševac, poboljšanje  mjere namijenjene roditeljima-odgajateljima, pametne semafore, itd. Na čovjeka koji obećaje da će on najbolje štititi radnička prava jer to ne može „netko tko je od početka gradio političku karijeru ili nije ni dana radio u realnom sektoru, nego jedino uspješni poduzetnik“. Ako neki poduzetnik uistinu poštuje prava radnika i omogućuje im kvalitetne uvjete rada, to ne znači da oni mogu zamijeniti sindikate i njihove akcije. To samo znači da su radnici prepušteni dobroj (ili lošoj volji) svoga poslodavca, bez oslonaca na institucionalne mehanizme i skup propisanih pravila koja reguliraju radne odnose.

 

h6gcrpnfkb831

 

S druge strane, također po uzoru na Notaxa, Škoro se predstavlja kao „business-friendly“ političar koji će učiniti sve ne bi li dobio naklonost „uglednih gospodarstvenika“, s kojima će pokrenuti val investicija u Zagrebu – smanjiti prirez, osloboditi od plaćanja komunalne naknade, ili im pak prepustiti zemljište Gredelja kroz dobro uhodani model „javno-privatnog partnerstva“, ma može sve od nabrojanoga.

 

Nema u svemu tome ničega što je toliko šokantno, što još nismo mogli vidjdeti i čuti, što je atmosferu uoči nedjeljnih izbora učinilo „puno bolesnijom nego 2019.godine“, kao što je to rekao predsjednik Republike Zoran Milanović. Pa u čemu je onda problem? U tome što je nakon prvog izbornog kruga „duh Krafena“ pušten s lanca. Kojeg nitko ne želi niti mu pada na pamet ušutkati i odvući s pozornice kao što je to Notax činio u spomenutom stripu. U ovom slučaju Krafen ne poziva na novi svjetski poredak i novog Fuhrera (premda u redovima Domovinskog pokreta ima i onih kojima ideje fašizma nisu nimalo mrske, dapače). Ne bi li diskreditirao suparnike ili zastrašio građane glavnog grada, on govori o ekstremnoj, radikalnoj, pro-jugoslavenskoj,  neokomunističkoj, lenjinističkoj, lezbo-sindikalnoj ljevici koja skuplja ljude koji će marširati prema Zagrebu, a kako bi uspostavila „novi hrvatski poredak“, ili kako u DP-u to vole reći „ideološku preobrazbu“ najprije Zagreba, pa zatim i ostatka RH. Dva smo tjedna slušali Krafena kako se razmahao javnim prostorom, koji je bez ikakve kontrole zatrpavao medije (i naše Facebook newslettere) svakakvim suludim izjavama i bizarnim rečeničnim konstrukcijama.

 

A ulogu Krafena zaigralo je nekoliko njih – Škoro, Hasanbegović, Peternel, Lederer, Dobrović, sve sami šampioni nove, suverenističke, anti-globalističke opcije. Svi su oni neprestano govorili o ljevici koja je opustošila gradski i državni proračun. I opljačkala sirote građane. Zato su udruge civilnog društva bile učestale mete napada. Optužene da su „paravan za para-političko djelovanje.“  No, u čemu je problem s udrugama civilnog društva? Pa, dva su problema, da budemo precizniji.

 

Prvo, u njima svoj kruh zarađuju ljudi koji su posvećeni širim društvenim ciljevima ili ostvarenju uvjeta za kvalitetan suživot u zajednici, a ne ostvarivanju materijalnog bogatstva. Stoga se rezultati njihova rada ne mogu izmjeriti isključivo suhoparnim brojkama kao što su visina prihoda ili neto dobit, kao što je to slučaj kod poslovnih kompanija. Međutim skupina „uspješnih poduzetnika“ iz DP-a teško može shvatiti tu logiku. Zato u pozadini svega moraju biti neki skriveni („para-politički“) motivi ili „strani plaćenici“. Nema trećeg.

 

Drugo, udruge civilnog društva u jednom aspektu svoga djelovanja, također nadziru i kontoliraju rad institucija vlasti. Tako bi to u razvijenim demokracijama i trebalo biti. Međutim, kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika Ana Lederer u emisiji „Izvan okvira“ na N1, kazala je kako poznaje „veliki broj aktivista koji to rade ne pred kamerama, ne pod svjetlima medija, ne pod svjetlima pozornice, nego to rade vrijedno i zapravo medijima i javnosti nevidljivo; dakle nisu sporne te udruge“. Dakako da nisu sporne, jer udruge koje su medijima i javnosti nevidljive ne rade svoj posao. One ne postavljaju neka nova pitanja na dnevni red i ne propitkuju odluke koje donose nadležne institucije ili političari. Svaka bi vlast dušu dala za takve udruge. Zato one nisu sporne za Domovinski pokret, jer bi upravo s takvim udrugama DP rado imao (odnosno ne-imao) posla. To su udruge koje „ne talasaju“ i koje nisu ničiji neprijatelji, pa ni neprijatelji onih koji obnašaju vlast.

 

 

„Kao prvo obećajem da ćemo naše neprijatelje sve stjerati u mišje rupe. Ovo je naša zemlja i tko ne misli tako, taj će…“

 

Kao što sam naveo na početku, ovo je nedovršeni citat iz Alana Forda. Ali Miroslav Škoro bi ga zasigurno htio dovršiti. Zato i poziva na „referendum“ ove nedjelje…