Radio Student Najavljuje:
Naslovna > Kolumne > Neočekivani rasplet Lige prvaka
liga šampiona

Neočekivani rasplet Lige prvaka

Kakav rasplet natjecanja! Nakon globalne pandemije praktički nas ništa više nije moglo iznenaditi u 2020. godini, a onda je došla četvrtina finala Lige prvaka.

 

Piše: Leonarda Pavić

 

Igralo se bez uobičajene uzvratne utakmice (što je za neke bio blagoslov, a za neke prokletstvo), a epilog je sljedeći: po prvi puta se u polufinalu igra bez momčadi s talijanskom, engleskom i španjolskom adresom, Francuska (po prvi put) i Njemačka imaju po dva polufinalna predstavnika, u liku i djelu stratega „crvenih bikova” Nagelsmanna dobili smo i najmlađeg trenera koji je izborio polufinale, a pojedini igrači (primjera radi – Lewandowski i Neymar) poboljšali su vlastitu igračku statistiku. Neki su se riješili „četvrtfinalnog prokletstva” nakon dugog niza godina dok drugi i dalje za isto ne mogu pronaći rješenje. Neki su slavili do dugo u noć, a neki će Lisabon još dugo sanjati. Bilo kako bilo, u polufinalu snage odmjeravaju RB Leipzig i PSG te Bayern München i Lyon, a prije epiloga natjecanja evo što se to proteklih dana događalo na najvećoj klupskoj nogometnoj pozornici.

 

„Ragazzi, a testa alta!”

 

Atalanti mediji tepaju kako igra najljepši nogomet u Europi. 116 postignutih pogodaka u 48 utakmica ove sezone uz zavidnu razinu uigranosti priskrbili su joj pravo da nakon sezone iz snova u četvrtfinalni ogled protiv francuskog prvaka Paris Saint-Germaina uđe s visokom razinom samopouzdanja. Momčad Gian Piera Gasperinija otvorila je utakmicu čvrsto, agresivno i napadački orijentirano uz formaciju 3-4-2-1, oslanjajući se na bokove. Napori su urodili plodom u 27. minuti kada je Zapata pronašao Pašalića koji loptu šalje iza Navasa, ali nakon prvog poluvremena kao da se na travnjak vratila potpuno različita La Dea. Visoki tempo iz minute u minutu je padao, Gasperini se okrenuo defenzivnijem pristupu i sve karte bacio u obranu, a evidentni manjak snage igrača zahtijevao je izmjene. Doduše, sami pogled na tanku klupu dovoljno govori o razlici po pitanju kvalitete između talijanskog i francuskog predstavnika, naročito kada u obzir uzmete kako cijela prva postava Atalante vjerojatno i dalje vrijedi manje od Neymara…

 

atalanta

 

Brazilac je dvije trećine praktički sam nosio ekipu driblajući, pronalazeći prostor (čime je još jednom pokazao da je poklanjanje prostora Neymaru za manevar ravno harakiriju) te kreirajući svoje šanse, no mučio se s pronalaskom mreže što i ne čudi s obzirom na to da su nakon prekida francuskog prvenstva Parižani odigrali svega dvije utakmice – nedovoljno za  „namjestiti nogu” i postići pogodak, ali dovoljno da bi se odbijancem stvorila potencijalna prilika za suigrača, u ovom slučaju Marquinhosa koji je u 90. minuti poravnao rezultat. Važan kotač ekipe bio je i ozlijeđeni Mbappé kojeg je trener Thomas Tuchel uveo u 60. minuti i promijenio tijek utakmice. „Podigla se ručna” i čak 56% udaraca na gol Sportiella upućeno je baš u tih posljednjih 30 minuta s Mbappéom na terenu. Iako nije postigao pogodak, stvarao je višak i otvarao prostor suigračima te uz Neymara pokazao kako je individualna napadačka kvaliteta ipak presudila i izrežirala preokret. I dok je Atalanta jednom nogom u mislima zagazila u produžetke, u 93. minuti stiže neočekivani pogodak Choupo-Motinga, aduta s klupe kojeg početkom godine nije ni bilo u sastavu za knockout fazu, a uz pomoć jednog pogotka prometnuo se u heroja večeri.

 

 

Iako je Atalanta pružila dostojan otpor, pogotovo uzme li se u obzir da se do ulaska Mbappéa praktički radilo o al pari utakmici, dogodilo se neizbježno i Atalantina bajka završila se u svega nekoliko minuta pred sami kraj utakmice. Podleglo se cijelom nizu segmenata – od manjka snage, nepromišljenih zamjena, taktičkoj nadigranosti u drugom dijelu pa sve do nedostatka iskustva koje se jednostavno ne može nadoknaditi drugim parametrima – ne na ovoj razini natjecanja. Atalanta svakako može biti ponosna na prikazano u debitantskoj sezoni, a iako je prolazak u polufinale bio  „tako blizu, a tako daleko,” pokazala se kao tvrd protivnik od kojeg već sljedeće sezone očekujte velike stvari. Što se tiče PSG-a, bolji poklon od sigurnog mjesta u polufinalu Lige prvaka nisu mogli poželjeti za 50. rođendan.

 

Samo da ih ozljede ne zaustave na putu do finala (pitanje je što će biti s Navasom, a i Mbappéom) te da pojedini visoko plaćeni pojedinci (hint – vezni red) postanu vidljiviji na terenu… u polufinalu lajtmotiv mora biti učinkovitost, kompaktnost, i to ne samo od dvojice igrača kao što smo vidjeli večeras.

 

„Koga nema – bez njega se može”

 

Iako je nekoliko tjedana prije četvrtfinalnog ogleda Lige prvaka redove RasenBallsport Leipziga napustilo njihovo najjače oružje, trener Julian Nagelsmann u Lisabon nije doputovao pognute glave. Timo Werner Leipzig je zamijenio Chelseajom u koji je stigao s impresivna 34 pogotka te 12 asistencija postignutih u svega 45 utakmica ove sezone što je za Nagelsmanna svakako praznina koja se u tako kratko vrijeme teško mogla popuniti. Ili?

 

werner

 

Njemački strateg držao se one stare „koga nema, bez njega se može” pa je kao zamjensku špicu gurnuo Poulsena, u ofenzivni vezni red Olma, Nkunkua i Sabitzera koji su (kako se kasnije pokazalo) „rezali” kroz madridsku obranu te se protiv madridskog Atletica od prve minute istrčalo s formacijom 4-2-3-1. S druge strane, momčad Diega Simeonea startala je s – pogodili ste, formacijom 4-4-2 (zar ste zaista očekivali nešto drugo?!). Atleticov defenzivni blok već je godinama sinonim za „antinogomet” iznimno „neatraktivan za gledanje” pa ću samo kratko podsjetiti da se i dalje radi o sportu, a ne natjecanju ljepote, i da ćete se češće prisjetiti broja osvojenih naslova neke ekipe, a ne cjelokupnog puta do istih – ako mi ne vjerujete, pitajte Otta Rehhagela. Ipak, ovoga puta defenzivni pristup skupo je koštao Los Colchonerose koji su do pogotka s bijele točke Joãoa Félixa pod a) i dalje bili na godišnjem odmoru ili pod b) zaboravili da se uzvrati ipak ne igraju (odluka za koju se ispostavilo da je nekima blagoslov, a nekima prokletstvo).

 

Leipzig se nametnuo od samog početka. Unatoč manjku šansi u prvih 45 minuta sa samo jednim udarcem u okvir gola odradio je fantastičan posao u obrani na čelu s Kevinom Kamplom, a prvi euroligaški pogotci Olma i Adamsa (američkog jokera s klupe) u dresu Leipziga u drugom dijelu stavili su „točku na i” kolektivnog učinka u predstavi vrijednoj polufinala. Zanimljiv je i podatak kako je u akciji za Olmov pogodak bilo ukupno 18 dodavanja na suparničkoj polovici, a loptu je dotaklo svih 10 igrača – svi za jednog, jedan za sve. Igrač koji je zaslužio dodatnu pozornost svakako je branič Dayot Upamecano (inače izabran i kao UEFA-in MOTM) koji je na dobrom putu da se prometne među najbolje mlade braniče svijeta. Energično „srce obrane” njemačkog kluba spremilo je Costu u džep, a sa samo 21 godinom već ima poveći broj prednosti, od zavidne tehnike, fizičke spreme, igre u oba smjera (prava šteta obrane udarca iz prekida u 47. minuti) pa sve do dominacije u duelima. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li jednaki uspjeh polučiti i protiv Neymara koji će „pokazati zube” više nego što je Costa u večerašnjoj izvedbi.

 

 

Carrascova šansa nakon mlake izvedbe u prvom i Felixov pogodak izboren u 71. minuti drugog poluvremena bili su svijetli trenutci inferiornog, napadački gotovo nepostojećeg Atletica koji jednostavno nije mogao držati ritam, kako prije tako i nakon izjednačenja. El Cholo je u svom šestom europskom četvrtfinalu bio oslabljen za Vrsaljka te Correu koji su zaraženi koronavirusom, a upitnika po pitanju taktičkih odluka ne manjka. Započeti utakmicu sa 126 milijuna eura plaćenim pojačanjem na klupi do 58. minute (da bi se ispostavilo da će upravo on donijeti pogodak za izjednačenje i motivirati napad Atletica), ulazak Morate 18 minuta prije kraja umjesto Coste od kojeg nije bilo zamjetnijeg učinka i forsiranje prvobitne taktike unatoč proboju „neprobojnog bunkera.” Je li Simeone vlastitim odlukama potpisao kapitulaciju? Hoće li iste kumovati promjeni sredine čovjeka koji diše i živi Atletico? Ili će danak platiti prepoznatljivi stil igre koji je podbacio ove sezone? Još godinu dana vezan je za madridsku adresu, a onda – tko zna. U svakom slučaju, budućnost je neizvjesna ne samo za argentinskog stručnjaka, već i za pojedine prvotimce koji će uslijed sve izglednijeg preslagivanja momčadi morati potražiti novo mjesto pod suncem.

 

Sve u svemu, nogometaši Leipziga imaju razloga za veselje jer mlada (i u usporedbi s ostalim polufinalistima) neiskusna ekipa nakon samo 11 godina postojanja juriša na PSG i to u polufinalu Lige prvaka, a osim njih veseli se i uprava kluba čije su se projekcije zasigurno ostvarile i prije vremena, bez obzira na rezultat 18. kolovoza.

 

„Ovo je sad već šamaranje mrtvog magarca“ vol. 2

 

Apsolutno deklasiranje, bavarska rapsodija, povijesno poniženje, potpuni potop – da kojim slučajem na kakvom kvizu općeg znanja tražimo rješenje u vidu pretposljednjeg polufinalnog susreta, kroz četiri prethodno navedena pojma bi ga približno dočarali. Sraz dva peterostruka europska prvaka završio je s 8:2 na semaforu za Bayern, kao i kompletnom destrukcijom koja se ne pamti još od 1946. kada je Barcelona posljednji put pretrpjela ovako težak poraz, i to u španjolskom kupu od Seville koja ih je svladala s 8:0. Utakmica na portugalskom Luzu ostat će upamćena i kao najveći poraz Blaugrane ikada zabilježen u Ligi prvaka, pa se s pravom može reći kako su im Bavarci očitali lekciju.

 

„Njemački stroj” je intenzitet i nalet održavao svih 90 minuta utakmice, režija Hansija Flicka  pod formacijom 4-2-3-1 izvukla je na vidjelo sve slabosti španjolske momčadi, a nakon prvog pogotka dvostrukog strijelca Müllera u četvrtoj minuti, napetih 1:1 (autogolom Alabe) Barcelona je sačuvala svega 15 minuta prije pogotka medijski otpisanog Perišića (gospodine Rummenigge, što čekate?), a zatim redom Gnabryja, ponovno Müllera, Kimmicha, Lewandowskog te Coutinha koji je u svega 15 minuta od ulaska u igru upisao asistenciju te dva pogotka postignuta u razmaku od samo četiri minute. Ako mene pitate, najbolnijih 15 minuta Barcelone kojoj je bavarski gigant dodatno „utrljao sol na ranu” (da da, znam, nismo mislili da može biti gore) – iznos od 145 milijuna eura „iskeširanih” Liverpoolu za Coutinha 2018. godine pokazao se kao uzalud potrošen jer brazilskog veznjaka/krilnog igrača u redovima katalonskog velikana nije bilo ni na mapi, pa je sljedeće godine posuđen Bayernu (‘ko će kome ako neće… ma znate već).

 

coutinho

 

U redovima Bayerna teško je bilo izdvojiti najboljeg pojedinca jer brza, efikasna i uigrana momčad na čelu s Müllerom, liderom visokog presinga, nije štedjela protivnike niti sekunde. Zadnja linija smještena na centru terena natjerala je Barcelonu da se „usidri” na svojoj polovici terena te je samo preostalo čekati pogreške i kazniti ih protukontrama. Fluidnost Gnabryja, Perišića, Müllera te Lewandowskog ispred Barceloninog šesnaesterca potpuno je izneredila ionako tromu obranu Blaugrane, a krivo postavljanje te loše reakcije Lengleta, Semeda i Roberta Bayernovi strijelci su materijalizirali u punom smislu te riječi. Njemački prvak se s pravom može nadati kako će se upravo on popeti na krov Europe 23. kolovoza, no sudeći prema do sad viđenom, sve se može promijeniti u djeliću sekunde, pa ću se samo složiti s Goretzkinom izjavom: ovo je samo prvi od tri koraka koje Bayern mora napraviti.

 

S druge strane, s lica Barceloninih igrača iščitavalo se iščekivanje tog posljednjeg sudčevog zvižduka koji bi označio kraj agonije koja je zapravo kulminacija cjelokupnog stanja u klubu proteklih mjeseci. Ne samo da je izgubila svoj prepoznatljivi identitet i stil igre, već i autoritet pred kojim bi svaki protivnik strepio, kako u La ligi tako i u Europi. Uobičajena igra „ na posjed” temeljena na kratkim pasovima nije se pokazala kao dobra taktika, i unatoč obećavajućem otvaranju utakmice, previše se prostora ostavljalo protivničkim igračima koji su bez puno muke loptu osam puta ostavili iza Ter Stegena (podsjetnik – Barcelona je u svih 90 minuta imala svega 7 udaraca na gol Neuera). Formacija 4-4-2 također se pokazala kao potpuni promašaj protiv goropadnog Bayerna (kao i promjena u 4-3-3 ulaskom Griezmanna koja niti najmanje nije umanjila nanesenu štetu), a stara boljka manjka kreativnosti veznog reda ponovno je sav teret natovarila isključivo na leđa Lea Messija. Godine idu, razina izvedbi pada (i to ne samo argentinskom čarobnjaku), a Barcelona umjesto postupne adaptacije stare momčadi koja osim očajnički potrebne svježe krvi treba reći „ zbogom” senatorima (koji jednostavno više nisu na razini koja se očekuje kada igrate u prvih 11 ponajbolje momčadi Španjolske) sulude iznose daje na igrače koji u prekidima dobace bocu vode suigračima (samo za Griezmanna izdvojeno je 145 milijuna eura, a za niti 80% tog iznosa u Bayernovoj svlačionici danas sjedi čak pola prvog sastava). Dobro, pojedini igraju i zabijaju – ali za protivničku momčad.

 

 

 

“Liberté, égalité, éliminé”

 

I kao da nam iznenađenja nije bilo dovoljno, dogodio se Lyon. Sedma momčad ovosezonskog francuskog prvenstva na prijevremeni godišnji odmor poslala je Manchester City s 3:1 uz fantastičnu predstavu. Lyonov strateg Garcia posložio je momčad koja je u krajnjoj liniji funkcionirala po principu reduciranja Cityjevih šansi i maksimalnog iskorištavanja vlastitih iz kontranapada. Francuski klub pokazao je brzinu, agresivnost i ono najvažnije – hrabrost. Zatvarao je prostor, i to posebno  lijevu stranu koju Građani veći dio prvog poluvremena nisu uspjeli probiti, pa je do kraja same utakmice 48% napada išlo sa suprotne strane preko Laportea. Zahvaljujući koordinaciji Corneta (strijelca prvog pogotka), Memphisa te Depaya stvarao se višak u kojem je Walker ostajao sam u „2 na 1” situacijama, a ulazak dvostrukog strijelca Dembéléa u 75. minuti dodao je Lyon na listu polufinalista koji su pomoću jokera s klupe utakmicu okrenuli u svoju korist.

 

dembele

 

Guardiolino jubilarno deseto četvrtfinale u karijeri završilo je neslavno, i to već treći put za redom na klupi Cityja. Taktički manevar u vidu promjene sustava iz najčešće korištenog 4-3-3 u defenzivni 3-4-2-1 niti najmanje nije pomutio Lyonov nametnuti ofenzivni ritam, visoko postavljena obrana opet je ostavljala previše slobodnog prostora, oslanjalo se na posjed (koji je u konačnici i otišao na stranu engleske momčadi), a buđenje započeto pred kraj prvog poluvremena rezultiralo je poravnanjem De Bruynea tek u 69. minuti. I nažalost po Građane, na tome je i ostalo, unatoč cijeloj paleti šansi koje nisu iskoristili. Poseban naglasak stavljam na Sterlingovu koja je bila najizglednija za realizaciju, čak i za igrače koji svoje nogometne majstorije skromno pokazuju na večernjem terminu s kvartovskom ekipom. Engleski napadač postao je tragičar utakmice u 85. minuti kada je promašio „ nepromašivo,” a 59 sekundi nakon u nevjerici je gledao često viđen scenarij u nogometu – ako ne zabiješ, primiš gol. Eh, kakvu bi tek završnicu gledali da je postigao taj pogodak…

 

 

Tko je kriv? Pogrešna taktika? Manjak sreće? Raheem Sterling? Nepobitna činjenica je ta da je Pep od samog odabira početne jedanaestorke „nahranio lava” jer osim (očito) pogrešnog odabira taktike orijentirane na defenzivu, na klupi su ostali Bernando i David Silva (koji je doduše dobio priliku – posljednjih 6 minuta), Foden, i  Mahrez koji je zamijenio Fernandinha početkom drugog poluvremena (čime se igra s tri stopera zamijenila uobičajenom 4-3-3 formacijom) čime se postavlja niz pitanja na koja vjerojatno ni sam španjolski strateg ne može pronaći odgovor.  Iz godine u godinu nikako da se popne na tu dugo priželjkivanu stepenicu polufinala unatoč 762 milijuna funti utrošenih na transfere od samog dolaska prije četiri godine, ali i pomalo šokantnim izdanjima po pitanju taktike i sastava s kojim bi izašao na travnjak jer izgleda da bi na kraju utakmice šokiran bio samo on. Unatoč statusu „underdoga” Lyon je nadigrao triput skuplju momčad i u Cruijffovskoj maniri potvrdio da se bogatiji klubovi uistinu mogu svladati, pa čak i ako vam najbolja Premiershipova „ vreća novca” teška 120 milijuna eura zabije pogodak. Što bi Grdović rekao – nije u šoldima sve…