Radio Student Najavljuje:
Naslovna > Kolumne > Nikad luđi MotoGP
moto

Nikad luđi MotoGP

Malo je reći kako je tekuća godina luda, nepredvidiva i sve samo ne normalna, a u takvu godinu savršeno se uklapa i tekuća, 72. sezona Svjetskog prvenstva MotoGP-a. U 11 utrka premijerne klase motociklizma vidjeli smo čak osam različitih pobjednika, a u vodstvu prvenstva nije nijedan od njih osmorice. 

 

Piše: Lovro Andraka

 

Do kraja su ostale još tri utrke, a gledajući strogo matematički, još 14 vozača ima priliku osvojiti ovogodišnji naslov prvaka, što čini više od polovice stalnih sudionika. Broj realnih kandidata je dakako puno manji, ali dovoljno velik da možemo reći da nas čeka luda završnica na Pirenejskom poluotoku.

 

Zahvala Marcu Marquezu

 

Teško je reći što bi bilo kad bi bilo, no sudeći po prethodnim sezonama u kojima se natjecao Marc Marquez, ova sezona bila bi riješena već prije nekoliko utrka. Godinama su komentatori govorili kako jedan jedini čovjek može pobijediti Marca Marqueza – Marc Marquez. Upravo se to i dogodilo.

 

Kao i svi sportovi, MotoGP je morao prekrojiti svoj raspored za 2020., stoga je sezona krenula tek sredinom srpnja u Jerezu. Sklepan je kalendar od 14 utrka isključivo na europskom tlu – u Španjolskoj je zakazano sedam, dakle njih pola, ali na četiri različite staze, po dvije su zakazane u Austriji i Italiji, a po jedna je zakazana u Češkoj, Francuskoj i Portugalu.

 

Vratimo se na Marqueza – već na samom početku u Jerezu dogodio se jedan od ključnih trenutaka sezone. Činilo se kako sve ide po starom, Marquez se kvalificirao na treće mjesto, no nakon tri kruga izbija u vodstvo i počinje otvarati razmak. Ubrzo je pogriješio i završio u šljunku, no ne i na tlu, stoga je sa začelja nastavio utrku. Tempo koji je pokazao bio je zastrašujuć, što najbolje dočarava činjenica da je pet krugova prije kraja prošao Jacka Millera za treće mjesto i imao je tempo za drugo mjesto. Ipak, u 22. krugu Marquez gubi kontrolu nad stražnjim krajem i doživljava težak pad u kojem lomi desnu ruku.

 

Dva dana kasnije je operiran, a u petak je ponovo napravio nešto nevjerojatno – sjeo je na motor i vozio slobodne treninge za drugu utrku u Jerezu. Ni to čudo nije potrajalo, bolovi su bili prejaki da nastupi na utrci, a taj luđački pokušaj povratka par dana nakon teške ozljede i operacije koštao ga je dodatnog oštećenja i čitave sezone. Tko zna, da je bio strpljiviji, možda bi se vratio ranije i bio u igri za naslov.

 

Prilika za sve koju kao da nitko ne želi iskoristiti

 

Nakon što se Marquez do kraja eliminirao iz prvenstva, svi drugi dobili su možda i jedinstvenu priliku za napad na naslov. Prošlogodišnja apsolutna senzacija, Fabio Quartararo, otvorio je sezonu dvjema pobjedama i činilo se kako opet imamo vozača za klasu iznad svih. Kao što se iz uvoda i naslova članka može zaključiti, stvari su ipak otišle u sasvim drugom smjeru.

 

Quartararo nije uspio prenijeti tu formu na ostatak sezone – jedino postolje nakon uvodnih dviju pobjeda bila mu je pobjeda na sedmoj utrci sezone u Misanu, a u ostalim je utrkama tek jednom bio bolji od sedmog mjesta.

 

Međutim, konkurencija kao da također nije htjela iskoristiti ovu sjajnu priliku. U pobjednike su se nakon Quartarara redom upisali Brad Binder (debitant), Andrea Dovizioso, Miguel Oliveira, Franco Morbidelli, Maverick Vinales, Danilo Petrucci i Alex Rins. Jedino je još Morbidelli, Quartararov timski kolega iz Petronas Yamahe, uspio ponoviti pobjedu, no kod svih pobjednika rezultati su pretjerano šaroliki.

 

Jedini vozač koji je zasad uspio odraditi koliko-toliko konzistentnu sezonu u vrhu je Joan Mir. Pomalo u skladu sa svojim prezimenom, mladi je Španjolac postepeno skupljao solidne bodove. Ima dva odustajanja s početka sezone i 11. mjesto s kišne utrke u Francuskoj, a ostalo su sve top 5 rezultati, među njima po tri druga i tri treća mjesta.

 

On time sa 137 bodova, 49.8% dosad ostvarivih bodova i bez ijedne pobjede vodi u prvenstvu uoči posljednje tri utrke. Jedina sezona u kojoj je netko osvojio naslov s manje od 50% maksimalnih bodova bila je 1952., kada je s 43.7% naslov uzeo Umberto Masetti, u daleko drukčijim vremenima po apsolutno svemu u ovom sportu.

 

Bitka je i dalje otvorena

 

Mirovo trenutno vodstvo ne garantira da će postati prvi prvak premijerne klase bez ijedne pobjede – trivije radi, Emilio Alzamora i Manuel Herreros bili su jedini koji su to uspjeli, ali u nižim kategorijama. U dosegu jedne pobjede Miru su trenutno Quartararo, Vinales i Morbidelli, a relativno blizu su i Dovizioso, koji ni sam vjerojatno ne zna kako je tu gdje je, i Rins, koji je zbog ozljede propustio otvaranje sezone te je tek kasnije mogao voziti maksimalno spreman. Do kraja su ostale još tri utrke, dvije u Valenciji i jedna na potpuno novoj stazi za MotoGP, u Portimau.

 

Predviđati išta u tim utrkama je u ovakvoj sezoni nemoguće. Svaka je utrka priča za sebe, toliko se toga dogodilo na svakoj – od nevjerojatnih borbi za pobjedu koje su trajale do posljednjeg zavoja do trenutka koji ledi u krv u žilama, kada Valentinu Rossiju ispred očiju leti projektil od raspalog motora (i vjerojatno flashbackovi čitavog života) iz sudara Zarca i Morbidellija, a drugi projektil leti par centimetara iza Vinalesove glave te obojica nakon prekida nastavljaju tu utrku u Austriji.

 

Ovo drugo nikako više ne želimo gledati, no zato ovo prvo želimo i s pravom to možemo očekivati u završnici koja kreće ovog vikenda Velikom nagradom Europe u Valenciji.