Naslovna > Slider Homepage > Od ponora do Olimpa…i opet u ponor
rukomet

Od ponora do Olimpa…i opet u ponor

Hrvatski rukomet već nekoliko godina proživljava krizu uzrokovanu brojnim čimbenicima. Od nacije poznate po svojim zlatnim generacijama  i rukometnim virtuozima, ostali su brojni reprezentativni skandali i javna prepucavanja koja  ne donose ostvarenja na koja smo naviknuti.

 

I dok se „kauboji“ zajedno sa svojim stožerom pokušavaju poput feniksa dići iz pepela osrednjih rezultata kako bi bili spremni za domaćinstvo na nadolazećem europskom prvenstvu, domaćim se  klubovima  ne naziru bolji dani. Taj primjer slijedi i najbolji hrvatski klub,PPD Zagreb, široj javnosti poznatiji kao RK Zagreb, koji u posljednje dvije sezone plovi izrazito nemirnim vodama. Da bismo razumjeli sadašnjost ovog zagrebačkog dragulja, potrebno je upoznati se sa njegovom dugom i bogatom prošlošću.

 

Rukometni klub Zagreb osnovan je davne 1922. godine u glavnom gradu Lijepe naše. Od samoga početka razvijao se u smjeru broja jedan, a i danas uživa apsolutnu dominaciju na domaćoj klupskoj sceni. Pretočeno u brojke, klub je trideset i tri puta nosio naslov nacionalnog prvaka, dva puta europskog prvaka (1992. I 1993.godine) te se 2013.godine okrunio naslovom regionalne SEHA lige. Zbrojivši sve te impresivne naslove, brojka od 60-ak trofeja  čini ga najtrofejnijim sportskim klubom  u državi.  No, brojke često nisu najbolji pokazatelj realnog stanja.

 

Zbog sponzorskih razloga klub mijenja ime u Croatia Osiguranje Zagreb te nakon niza godina popraćenih odličnim rezultatima, polako počinje gubiti svoju moć. Gomilaju se dugovi,a klubu prijeti propadanje. Rukometni div doživljava najveću krizu od svoga osnivanja. I baš kada su ga svi otpisali, dobiva novog sponzora (čitaj: spasitelja). Osim novog prefiksa „Prvo Plinarsko Društvo“ , Zagrebu se ukazuje šansa  za novi početak. Sezone 2014./2015. na klupu dolazi Veselin Vujović, bivši crnogorski rukometaš i vječna legenda, koji ne samo da je vratio klub iz mrtvih, nego je stvorio potpuno novi Zagreb.  Stvorio je klub koji ledi krv u žilama ponajboljim momčadima u Europi.  Klub čiji igrači dišu kao jedan, igraju kao da je svaka minuta ključna i kao da svaki pogodak nosi puno više negoli samo pobjedu. Navijači se vraćaju na tribine i gromoglasno podržavaju „plinare“ i kada gube, i kada pobjeđuju. Tribine su popunjene bez obzira je li utakmica na rasporedu nedjeljom ili srijedom. U konačnici, pobjeda i odličnih rezultata bilo je napretek. U Areni  Zagreb „padale“ su odlične ekipe poput PSG-a, Barcelone, Naturhouse La Rioje, zbog čega joj se pridavao sinonim neosvojive tvrđave.  Omiljeni „Vuja“ nakon mnogo godina posta odvodi svoju ekipu u četvrtfinale Lige prvaka, u birano društvo, samu kremu europskog rukometa. Te dvije sezone pod njegovom palicom bile su upravo ono što je trebalo da Zagreb ponovo proživi najsjajnije dane.

 

No tada kreće nova sezona, dolazi do prodaje ključnih igrača i slabijih rezultata. Arena više nije neosvojiva tvrđava, a broj pobjeda sveden je na minimum. Čini se kao da je sat otkucao ponoć, a Pepeljuga mora napustiti bal. Dobra vila, u ovoj priči Veselin Vujović, gubi povjerenje vrha kluba i raskida suradnju. Tijekom naredne sezone izmijenilo se nekoliko trenera,no ni jedan nije uspio pronaći pravi recept za ponovni uspon niti izvući iz igrača njihov maksimum. Izgubila se ona čarolija koja je spajala klub i njegove navijače. Na licima igrača više se nije nazirala ona ista želja od koje su donedavno izgarali. Strani klubovi počeli su kupovati  Zagrebove glavne igrače istom lakoćom kojom se kupuje povrće na tržnici. Tribine bivaju poluprazne, a atmosfere na utakmicama gotovo da i nema.

 

Glavni problem koji se nametnuo je želja za novcem,a ne želja za uspjehom.  Tko god da je igračima rezervirao jednosmjerne karte za „bolje“ i „uspješnije“ klubove, osudio je Zagreb na neizbježno sivilo i sporednu ulogu u Europi. Osudio ga je na prosječnost, bez želje i ambicija za velike stvari i uspjehe.   I dok Zagrebaši još uvijek skupljaju paučinu na začeljima tablica prestižnih liga,ostaje pitanje što dalje? Tko će uzeti stvar u svoje ruke i prekinuti oscilacije kluba koji je pokazao da može, i u konačnici zaslužuje bolje?  Zašto mu Olimp ostaje neosvojiva tvrđava, a prosječnost sigurna luka kojoj se redovito vraća?

Autor: Dunja Stanković