Radio Student Najavljuje:
Naslovna > Kolumne > Odlazak zagrebačkog patrona
RS arhiva
RS arhiva

Odlazak zagrebačkog patrona

Nakon što je pokopan gradonačelnik koji svoju poziciju nije namjeravao prepustiti ni nakon dvadeset godina, Zagreb će se na skorim izborima suočiti sa veoma važnim pitanjem – hoće li na njima mijenjati samo šefa ili sustav upravljanja? 

 

Piše: Paulo Simić

 

Doživotni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić proglašen je političkim fenomenom, a takvu ocjenu nisu osporavali niti njegovi politički protivnici. Takva je ocjena ponajviše utemeljena na tome što je čak šest puta osvajao gradonačelnički mandat, mijenjajući pritom stranke i koalicijske partnere, od lijeva na desno, nije važno. Ideologija nikad ni nije bila važna. Jer crni vrag ionako nema ideologiju, a Bandić je za svog života više puta naglašavao kako bi za dobrobit građana i grada Zagreba „surađivao i s crnim vragom ako treba.“

 

RS arhiva

 

Nisu si time previše razbijali glavu njegovi koalicijski partneri iz HDZ-a, njegovi najbliži politički suradnici ili autori televizijskih priloga u kojima je pokojni gradonačelnik beatificiran ili, ako hoćete, proglašen većim narodnim herojem negoli Većeslav Holjevac. Čovjek koji u dvadeset godina nije izgradio ni metar tramvajske pruge dobio je medijski tretman kakav bi samo mogao poželjeti čovjek koji je prebacio grad Zagreb preko rijeke Save. Međutim, ipak treba podsjetiti da je Holjevac bio član Saveza komunista Hrvatske. Dakle, bio je „crveni vrag“, što je kud i kamo veći grijeh negoli „surađivati s crnim vragom.“

 

Da, realizirao je gradonačelnik Bandić brojne projekte od kojih se, doduše, ne zna koji je više bio preplaćen ili koji je više pogodovao privatnom interesu nauštrb onom javnom. No, za to je očito kriv crni vrag, a ne Milan Bandić. On ni ne može biti kriv, jer čovjek je umro, a o mrtvima sve najbolje, zar ne? Da, Milan Bandić uistinu je bio politički fenomen, ali precizniji opis bio bi patron. Jer patroni kad umru, bivaju ispraćeni najsvečanijim ceremonijama uz prisustvo širokih narodnih masa, narodnih masa koje je uvelike zadužio.

 

Hina

Hina

 

Patron je političar koji daje pokroviteljstvo i povlastice u zamjenu za političku podršku. Zvuči poznato? Povlastica je kada se Generalni urbanistički plan mijenja samo za tebe kako bi usred pješačke zone mogao iskopati podzemnu garažu, da ti ne bi kupci morali previše pješačiti do tvog trgovačkog centra. Povlastica je kada se Generalni urbanistički plan mijenja samo za tebe kako bi Kulmerove dvore mogao pretvoriti u privatnu rezidenciju, a ne u hotel, kako je to prvotno bilo planirano. Povlastica je kada dobiješ dozvolu Grada da usred javne zelene površine na Savici izgradiš novu crkvu (iako je, srećom, takav plan spriječen angažmanom građana spomenutog kvarta). Povlastica je kada su ti poslovi s Gradom, koji čine najveći dio prihoda tvoje firme, zagarantirani svake godine. A zauzvrat, gradonačelnik dobiva glasove i jedne i druge klase, i poduzetnika i njihovih radnika koji vjeruju kako njihov posao postoji samo dok na čelu gradu postoji njihov patron – BM365. Takvih primjera ima bezbroj, ne mogu svi stati u ovaj tekst, a jedva da su stali u sada već dobro poznatoj knjizi „Kumek“ od 350 stranica.

 

Milanović i Bandić

 

Stoga ne čudi što su mu posljednji pozdrav došli dati pripadnici skupine „uspješnih poduzetnika“, velikocrkveni dostojnici, aktualni premijer i predsjednik Sabora iz redova HDZ-a, ali i dva nesuđena premijera iz redova SDP-a (Ljubo Jurčić i Davor Bernardić). Nema te stranke u kojoj patron nije imao svoje podanike. Gradski HDZ, SDP, HNS, HSLS, Hasanbegovićevi desničari, pa i Domovinski pokret (koji unajmljuje gradski prostor za kikiriki), zajedno sa Strankom rada i solidarnosti (i upitne budućnosti) više odgovaraju opisu kartela, negoli opisu političkih rivala. Kartel koji je izgubio svog šefa.

 

Dužnost patrona bila je pružati podanicima zaštitu, a oni su bili dužni pokoravati mu se i obavljati za njega određene službe. U tu se priču ne uklapaju samo lojalni poduzetnici, rektor Sveučilišta ili vrh Katoličke crkve, već i brojni siromašni građani iz istočnih dijelova grada (Dubrava, Kozari bok, Sesvete, itd.). Oni koji su dobivali socijalnu pomoć ili mjesečni prihod temeljen na statusu „majke odgajateljice“, ali ništa od toga nisu doživljavali kao pravo koje možda proistječe iz nekog pravilnika, propisa ili zakona, uokvirenih u područje socijalne politike, već više kao milostinju gradonačelnika dobroga srca. Ljude koji svoju egzistenciju vežu uz politički opstanak dugogodišnjeg patrona, nije trebalo previše uvjeravati u to tko će „najbolje zastupati njihove interese“ u narednom četverogodišnjem mandatu, nakon nove runde lokalnih izbora.

 

HN20210303934746

 

Čovjek koji je optužen za ozbiljni kriminal ispraćen je kao jedan od „najvećih sinova svih naših naroda i narodnosti“. Brojni su oni koji su spremni i dalje hrabro koračati Milanovim putem. „I poslije Milana – Milan“, rekli bi oni, svjesni da patrona više ne mogu braniti, ali će zato braniti sustv koji je on uspostavio. Barem do izbora u svibnju.