Naslovna > Kolumne > Ovo nije još jedna oda Olimpijadi
HOO

Ovo nije još jedna oda Olimpijadi

Svake četiri godine, nekoliko dana, tjedana, pa i mjeseci uoči početka najvećeg sportskog događanja na svijetu, Olimpijskih igara, svaka zemlja, pa tako i Hrvatska hvali se kako ima svoje konje za trku.

 

 

Sinković brothers

 

 

Od Olimpijade do Olimpijade, hrvatski sportaši pokazuju se sve boljima, spremnijima, a Hrvatska kao tako malena i zapravo na geopolitičkoj karti nevažna zemlja, zbilja se može dičiti svojim pulenima. Ove godine u Rio de Janeiru pod našim je stijegom nastupilo čak 88 sportaša u rekordnih 18 sportova. Bilo je tu svega – od standardnih rukometa, košarke, vaterpola, atletike… pa sve do biciklizma, dizanja utega, hrvanja, skokova u vodu i tomu sličnoga.

 

Kako to obično biva, pogotovo u našim krajevima, od nekih se očekivalo sve, dok se od drugih nije očekivalo ništa, ili se za njih nikada ranije nije niti čulo. Nepoznato ime, još manje poznata faca, a sport? Nevažan. Nije rukomet, nije košarka,a niti vaterpolo… Srećom pa nogometna reprezentacija ne nastupa na Olimpijadi, jer kako bi se tek u tom slučaju prikazivalo ostale sportaše?

 

Stara je vijest kako u narodu najviše pale ekipni sportovi, ponajviše nogomet. Sportaši pojedinci ljudima ili nisu atraktivni, ili im sportovi kojima se oni bave nisu poznati. Jesu li za to krivi mediji koji te sportove slabo pokrivaju ili sami savezi koji takve sportaše ne propagiraju, a nerijetko im ne osiguravaju niti uvjete za rad?

 

 
Hrvatska

 

 

S koje god strane gledali, bili mi čvrsti zagovornici i fanovi ekipnih sportova, individualnih sportova ili pak objektivni promatrači, iza nas su više no uspješne Olimpijske igre! 10 odličja, od čega čak pet najvećega sjaja! Realno, dobili smo puno više od očekivanog, za četiri smo medalje popravili rekord postavljen 2012. u Londonu, iako smo u engleskoj prijestolnici nastupili s više predstavnika. U Rio de Janeiru natjecalo se 88 sportaša naspram londonskih 106. Najavljivali su se veliki pothvati, najavljivale su se medalje. Među osvajačima su se najčešće spominjali oni koji su olimpijske medalje već ugrabili prije četiri godine. Ako ništa drugo, Hrvati su na netom završenoj Olimpijadi pokazali kako im voda leži više no bilo što drugo. Čak pet medalja osvojeno je u vodenim sportovima – dvije medalje u jedrenju (zlato Šime Fantele i Igora Marenića u klasi 470, te srebro Tončija Stipanovića u klasi laser); dvije medalje u veslanju (zlato Martina i Valenta Sinkovića u dvojcu na pariće i srebro Damira Martina u samcu); te naposlijetku srebro vaterpolske reprezentacije.

 

Iako je medalja iz taekwondoa ove godine izostala, Hrvatska je ponovno imala svoga pulena na postolju borilačkih sportova. Filip Hrgović osvojio je boksačku broncu. Iako naviknuti na sjajne rezultate Sandre Perković koja niti ovoga puta nije razočarala te je pomela konkurenciju i osvojila zlato, malo je tko očekivao da će se Blanka Vlašić vinuti iz „mrtvih“ i ugrabiti broncu skoka u vis. Najveće iznenađenje zasigurno je pripremila mlada Ludbrežanka Sara Kolak osvojivši olimpijsko zlato u bacanju koplja. Posljednji, no nipošto manje važan od bilo koga ranije navedenog, osvajač je prve hrvatske olimpijske medalje u Rio de Janeiru, zlatni u trapu, Josip Glasnović.

 

 

Sara Kolak

 

Kao i na svakome natjecanju do sad, bile to Olimpijske igre, svjetsko ili europsko prvenstvo, ponajviše se očekivalo od rukometne reprezentacije pod vodstvom Željka Babića. Već u pripremnim utakmicama, a potom i u grupnoj fazi olimpijskoga turnira vidjelo se kako to nisu pravi Kauboji, kako im nedostaje elana, uigranosti i želje. Svejedno, na najvažnije sportsko natjecanje otpratili smo ih očekujući jedno od odličja. Veličalo ih se, govorkalo kako će minimalno obraniti odličje iz Londona, a potom je uslijedio hladan tuš. Na samom otvorenju turnira dogodio je šok. Poraz od Katara visokih 30 – 23. Nakon toga zaredale su se pobjede nad Argentinom, Danskom, Francuskom i Tunisom, izgledalo je kako se Hrvatska diže, ali opet je nešto nedostajalo. Četvrtfinale je donijelo sraz s Poljskom, a nakon sjajnih pobjeda nad Francuzima i Dancima, Poljaci su djelovali kao lak plijen. Prevarili smo/ su se. Poljska je ostvarila plasman u polufinale, a Hrvati su mogli početi pakirati kofere za povratak kući.

 

Još jedna naša momčad od turnira se oprostila u četvrtfinalu, ali s potpuno drukčijim okusom u ustima. Dok je za rukometne sladokusce i cijelu hrvatsku javnost poraz u četvrtfinalu od Poljaka bio smak svijeta, na košarkašku smo reprezentaciju iznimno ponosni unatoč porazu od Srbije. Razlog tomu vjerojatno leži iza toga što se od košarkaša nisu očekivale medalje, već je uspjeh bio sam plasman na glavni turnir. Ostalo je bila nagrada za sam trud. Kako su Olimpijske igre započele i košarkaši se dizali, Hrvati su počeli uživati u još jednom ekipnom sportu. Ponovno, i rekli bismo – napokon! Plasman u četvrtfinale bio je nagrada, bio je to šlag na torti. Unatoč porazu od kasnijih srebrnih i to sa samo tri poena zaostatka, vidjeli smo kako imamo generaciju od koje se u budućnosti može štošta očekivati, vidjeli smo pravi timski duh.

 

 

Hrvatska košarkaška reprezentacija

 

 

Igre su sada već polako iza nas, i dok još uvijek slavimo uspjehe naših sportaša, dok se priređuju dočeci, dok još uvijek putem Facebooka dijelimo objave i fotografije naših sportaša i sportskih saveza, osvajačima medalja, ali i onima koji su na olimpijskim igrama sudjelovali bez nekog zapaženijeg plasmana, vrijeme je da se vrate u životnu svakodnevnicu. Ponovno će se na njih zaboraviti do nekih sljedećih Olimpijskih igara, ili, ako je neki praćeniji sport u pitanju, europskog ili svjetskog prvenstva.  Sada ih svi slavimo, i lijepo je to, no vrhunske sportaše, koji su najbolja reklama naše zemlje tako bi trebalo tretirati svakoga dana.

 

Ti isti vrhunski sportaši, osvajači brojnih europskih i svjetskih odličja trebali bi moći trenirati (prvo imati uvjete za to) bez da moraju brinuti o goloj egzistenciji. Isti ti sportaši, koji bi u svijetu bili tretirani poput bogova, u Hrvatskoj treniraju u derutnim dvoranama koje nerijetko dijele s drugim sportašima, klubovima, savezima itd. Nije se jednom dogodilo da osim uvjeta, nemaju niti opremu. Sjetimo se nedavne priče Sare Kolak, zlatne olimpijke, koja nije posjedovala vlastito koplje. Sjetimo se Josipa Glasnovića, zlatnog olimpijca, kojemu sada svi stišću ruku, a prije koju godinu od njega se okretala glava kada mu se nije isplaćivala stipendija. Trebamo još puno žganaca pojesti da bi dostigli razinu zapadnih zemalja. Proći će još dosta vremena dok sport ne postane profitabilna aktivnost, i dok medalje neće nositi samo uspomenu i ukras na zidu.