Naslovna > Kolumne > Put jednog učenika
jezik

Put jednog učenika

Obrazovanje je ključna stvar ljudskoga roda. Ono nam omogućuje da svakim danom svi zajedno kao zajednica živimo bolje. Obrazovanje je zaslužno zbog svega što danas imamo. I zato me jako žalosti moja draga Hrvatska.

 

Događaji koji su odvijaju kod nas svakim danom postaju sve luđi i sve teže za shvatiti. Izjava gospodina državnog tajnika Matka Glunčića kojom je indirektno optužio da su učenici nacionalih manjina i učenici sa poteškoćama u razvoju krivi za loši rezultat učenika na PISA testu, pokazuju razmjere nesposobnosti i neznanja ljudi koji su nasljedili vrlog nam ministra Šustara. Zar je stvarno obrazovanje toliko nebitno da se zadnjih desetak i više godina toliko sustavno uništava od strane vodećih ljudi ove zemlje? Zar je stvarno moguće da našoj djeci ne ostavljamo barem nešto, nekakvu nadu u bolju budućnost? Da im barem omogućimo obrazovanje koje će biti netaknuto od svih političkih i ideoloških problema koje danas muče hrvatsko društvo.

 

Ovo nije jedan običan članak. Iskoristit ću ovaj medijski prostor da vam opišem svoje frustracije sa školstvom u Hrvatskoj. Da vam prikažem svoje obrazovne putovanje i događaje koji su značajno utjecali na mene. Školovanje sam započeo u Osnovnoj školi Stenjevec. Stenjevec je miran obiteljski kvart na zapadu grada. Osnovna škola ima oko 760 učenika te je poprilično velika, ali je i dalje dosta mala za toliki broj ljudi. Sjećam se jednog govora ravnateljice davne 2008. godine kada je rekla da će se naša škola za najkasnije 2 godine znatno proširiti i detaljno je opisala što će sve promijeniti. Još uvijek se nije proširila, ali su barem stavili mrežice na koševe i golove. Srednju školu sam pohađao na zagrebačkoj Šalati u 18. jezičnoj gimnaziji. Ona pak zgradu od dva kata i podruma dijeli sa još jednom osnovnom školom. Priče o preseljenju spominju se već dvadeset godina, a na početku 1. razreda govorilo se da ćemo maturu polagati u drugoj, novoj zgradi. Pogađate, škola je i dalje na istom mjestu, i dalje se ništa nije maknulo sa mjesta.

 

Studiram na Fakultetu Političkih znanosti. Moram priznati da je ovo daleko najbolja institucija što se tiče iskorištavanju dostupnog prostora. Zaista, na tako mali prostor , uz nužne predavaone i kabinete, ugurati radio, televiziju, novine, knjižnicu i klub studenata je stvarno za svaku pohvalu. Nama se također već godinama obećava preseljenje u jednu daleku zemlju gdje raste cvijeće i čokolada teče u potocima zvanu Kampus Borongaj. Kada će se to dogoditi, nije poznato. Ja doslovce cijelo svoje obrazovanje slušam priče o novim objektima i o uvjetima iz snova. Neće više nastave u dva ili čak tri turnusa, starih kompjutera i starih prostorija. Samo lažna obećanja. No, ovdje nisam imao mogućnosti učiniti nešto. Ali sam zato mogao sudjelovati u nekim druge stvari. Borisa Jokića sam prvi puta upoznao u svibnju 2014. Bio je gost na jednoj od niza tribina (naziv ove je bila “S mature na…?”) u projektu Tribina18 kojega sam u srednjoj školi vodio sa svojim kolegama u sklopu predmeta retorika. Već tada mi se njegovo gledanje na školstvo i obrazovanje iznimno svidjelo. On je tada bio “obični”, javnosti nepoznat, znanstvenik koji se trudio pokrenuti promjene, ali na mene je uspio ostaviti pozitivan utisak. Vrijeme prolazi, taj događaj pada u zaborav, a ja u prosincu čitam kako je Jokić postavljen na čelo skupine za provođenje CKR-a. Ta vijest me stvarno razeveselila i mislio sam da bi se stvari mogle mijenjati.

 

Dolazi 1.6. i prosvjed na trgu. Stojim na legendarnom balkonu Društva arhitekata Zagreba, istom onom gdje je održan govor na prosvjedu za spas Radia 101. Gledam sigurno više desetaka tisuća ljudi kao pjeva “kad bi svi ljudi na svijetu” dok neka nevjerojatna energija struji zrakom. Taj osjećaj i prizor neću nikada zaboraviti. Budim se sljedeće jutro i društvenim mrežama se širi informacija da su dvije studentic, Espi i Dorotea, počele kampirati ispred ministarstva. Isto jutro iz čiste znatiželje odlazim vidjeti što se događa, i na kraju ostajem tamo sljedećih nekoliko dana sa ostalim frustriranim studentima. Nakon uspješno organiziranog prosvjeda i prihvaćanja zahtjeva od strane ministra Šustara, moji optimizam je bio eksplodirao. Moja želja za borbom je bila na vrhuncu. Stvarno sam tada mislio da je moguće mijenjati stvari i da će se neke promjene početi događati. Ali nije tako bilo. Kurikularna reforma je naposljetku zaustavljena. Radovi stotinjak stručnjaka skoro pa su odbačeni. Obrazovanje je opet zadnja rupa na svirali. Ono očito nije jedno od područja koje je glasačima važno. Sada smo ponovno na prekretnici. Sveučilište u Zagrebu u velikoj je pravnoj i upravljačkoj krizi. Osobni interesi stavljeni su ispred interesa znanosti i zajednice.

 

Upravo zato su bitna događanja na Filozofskom fakultetu, kao i prosvjedni marš koji se održao 13.12. Obrazovanje danas predano je na upravljanje jednom dijelu hrvatske političke i znanstvene scene koji po mojoj nimalo stručnoj procjeni ne može brojati više od dvadesetak ljudi. Oni ne vode brigu o zakonima, statute i pravilnike gledaju kako njima odgovara a ostale optužuju da vode ideološke borbe. Moja priča je zapravo dosta tužna. Ali ona neće prestati sa ovim malim tekstičem. Na mladima ostaje ovaj svijet, i na nama je da se pobrinemo da buduće generacije neće morati slušati godinama lažna obećanja, ali i da neće doživjeti razočaranje koje je tisuće građana Repubike Hrvatske doživjele sa zaustavljanjem Kurikularne reforme.