Naslovna > Kolumne > Recenzija: „Moja nuklearna ljubav“
NASLOVNA 780X396

Recenzija: „Moja nuklearna ljubav“

Svatko je barem jednom bio napucan. Ljubavi dolaze i prolaze, umjetnosti se od davnih dana bavi tom tematikom, nije to ništa novo. Novina jest predstava „Moja nuklearna ljubav“, miks Interneta i kazališta, autorski projekt u kojem glumci izlažu svjedočanstva običnih ljudi, onako kako su ih to oni objavili na internetskom forumu: sirovo, iskreno, duhovito i bolno.

 

 

Na forum.hr-u, pod rubrikom „Usamljena srca“, autorice i autori koristeći internetske pseudonime objavili su priče iz svojih ljubavnih života koje su kroz vrijeme dosegle brojku od tri milijuna klikova čitatelja foruma. A sada su i uprizorene na kazališnim daskama.
Pod redateljskom palicom Olje Lozice, više nego uspješno intimne ispovijesti uprizorili su Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović.

 

 

Tematika slomljenih srca, nepriznavanja poraza i očajnička želja za zadržavanjem partnera, čak ako je jasno kao dan da je veza gotova, čak pod cijenu gubitka svakog dostojanstva i udovoljavanja partneru koji zlostavlja i ponižava svoju „voljenu“, prožima ovaj autorski komad.

 
Mala dvorana koncertne dvorane Vatroslav Lisinski bila je premala za ovaj ogromni projekt sa svega nekoliko izvedbi, no ipak je bila dupkom puna. Mlade glumice i glumci isijavali su energijom i iskrenom izvedbom.

 

Duhoviti performansi izazivali su salve smijeha, pogotovo kod skupine srednjoškolaca u publici i učestalim korištenjem vulgarizama, no bolni, tragični (pod)tekst svake priče ipak je uzimao primat, iako zamaskiran humorom. Glumačka je četvorka majstorski izvela predstavu i izazvala oduševljenje publike. Iako su svi bili izvrsni, posebno treba pohvaliti najautentičniju, najopipljiviju izvedbu Filipa Vidovića.
Odgovor na pitanje koliko nisko može netko pasti u potrazi za ljubavlju dala je neimenovana junakinja koju je uprizorila Sanja Milardović: „Ja samo moram biti sve što nisam i onda ću mu biti dovoljna.“ Tužno i istinito, ovaj iskaz prošao je vjerojatno svima koji su patili od slomljena srca u nekom trenutku života kroz bujice misli.

 

Sat i pol „Moje nuklearne ljubavi“ kao da progovara o svačijoj intimi, bizarnim situacijama koje osoba prolazi u potrazi za ljubavlju, bilo da sjedi na hladnom kuhinjskom podu i pokušava zaliječiti slomljeno srce, gaca usred noći po fontani kako bi skupila novac za ljubavnikovu kutiju cigareta ili zamišljeno gleda kroz prozor vlaka uz zvukove The xx-a, Dido ili Norah Jones u ušima i s imaginarnim „što bi bilo kad bi bilo“ scenarijima u glavi.
Ova nova predstava Teatra Rugantino, Kotar Teatra i Akademije dramske umjetnosti, u suradnji s Muzejom prekinutih veza, pronikla je iz diplomskog projekta studentice Marije Kolb s ADU-a. Malo tko ostat će ravnodušan nakon ove predstave. Na kraju krajeva, otkriva nade i strahove, sumnje i želje, potrebe i patnje svih ljudi. A svi žele voljeti i biti voljeni.

 

 

Tekst: Emil Čančar