Naslovna > Kolumne > Review: Ustav Republike Hrvatske
ustav rh film

Review: Ustav Republike Hrvatske

Novi film Rajka Grlića Ustav Republike Hrvatske, suvremena „ljubavna priča o mržnji“, bavi se jednom lokalnom, hrvatskom narodu izuzetno bliskom temom, a opet na neki način univerzalnom što dokazuje Grand Prix Amerike, glavna nagrada Montreal World Film Festivala.

 

Film otvara unutarprizorna klasična glazba s gramofona i lik žene koji se kreće uz njen ritam sve dok ne izađe na stubište stare zgrade u centru Zagreba. Tamo se nalazi susjed, a njegova važnost za priču naznačena je već na samom početku subjektivnim kadrom žene koja izlazi iz zgrade. Ubrzo otkrivamo da se radi o transvestitu, profesoru povijesti i homoseksualcu Vjekoslavu Kralju (Nebojša Glogovac). Kako se nekoliko kadrova kasnije fokalizacija seli na susjeda Antu (Dejan Aćimović), kojeg smo već imali prilike nakratko upoznati, biva očito kako Ustav Republike Hrvatske prati dva protagonista.

 

Početne su scene obilježene paralipsom – dobivamo manje informacija no što je u početku potrebno kako bismo razumjeli što likove, što priču (vidjet ćemo kako je to samo jedna od stvari koje upućuju na modernizam u filmu). Film se razlaže postepeno, a redatelj vješto bira momente u kojima će nam otkriti elemente bitne za radnju ili likove. Ubrzo se otkriva jedan od spomenutih elemenata – Ante je Srbin, a upravo će opreka Hrvat – Srbin između Vjeke i Ante biti ključna za razvoj odnosa među likovima. Naime, Vjekoslav Kralj radikalni je desničar čije je razmišljanje uvelike uvjetovano djetinjstvom kojeg je Vjeko proveo posjećujući s majkom oca u zatvoru. Slučaj, kao još jedan modernistički element, poslužit će kao razlog za interakciju među likovima – Vjeko biva prebijen od strane homofoba pa mu je potrebna pomoć Antine žene medicinske sestre (Ksenija Marinković), jer ne samo da je ozlijeđen već je u nemogućnosti brinuti se o ocu s kojim živi, dok, s druge strane, Ante kao policajac mora položiti ispit iz Ustava RH, pa mu je potrebna pomoć profesora.

 

I dok se sve to događa, odvija se i paralelna priča o čovjeku koji stavlja staklo u kobasice i na taj način ubija pse, pa se on pojavljuje kao svojevrstan lajtmotiv duž cijelog filma. Grlić vješto povezuje nekoliko paralelnih priča i veliku količinu detalja unutar filma koji pridonose što karakterizaciji, što nagovještaju budućih događaja. Neki od njih „posađeni“ su već na početku filma, i kako se likovi razvijaju, spomenuti detalji poprimaju veću važnost.

 

Nadalje, valja spomenuti kako film krase prekrasna fotografija i vizualna atraktivnost. Kadrovi u interijeru pridonosit će cjelokupnoj atmosferi i duševnom stanju likova (što će se ponekad naglasiti i mizanscenom, kao recimo detaljem pipe iz koje kapa voda), dok će primjerice simetrični kadar sa Strossa u eksterijeru poslužiti za zaokruživanje cjeline filma, pojavivši se na početku i na kraju, odavši dojam svojevrsne kružne kompozicije (premda likovi ne ostaju isti, dapače oni se vidljivo razvijaju kroz priču). Kada se govori o vizualnim elementima, ostaje reći kako naturalistički kadrovi pranja starca u nekoliko navrata podsjećaju na Babajine Mirise, zlato i tamjan.

 

Makar se film uglavnom karakterizira kao komedija, daleko je od tog humorističnog žanra. Neupitno se radi o drami, s vremena na vrijeme prožetoj humornim elementima (u pravilu su zaslužni sporedni likovi) koji nam daju malen odmak od težine priče i čemernih tema kojima se film bavi. Mržnja i nacionalizam su u središtu zanimanja, a propitkivanje njih je eksplicitno, najčešće u dijalogu. Opreka Hrvat – Srbin jest, kako smo rekli, bitna za razvoj odnosa među likovima, ali osim nje i opreke Vjekoslav – Katarina (njegov ženski alter ego) opreka individualizma i pripadnosti nekom kolektivitetu znatno je bitnija za samo djelo u cjelini.

 

Iako u oprečnosti, Vjeko i Ante povezani su zbog njihove nepripadnosti kolektivu u koji se tako žarko žele uklopiti. Vjekoslavov transvestitizam ne uklapa se u sliku radikalnog desničara, a Ante je naprosto – Srbin.

 

Također, kontradiktornost je nešto što igra znamenitu ulogu unutar filma jer ne samo da se naglašava paradoks vezan uz Ustav RH (članak 3) i da se radnje određenih likova kose s njihovim prvotnim karakterom – kontradiktornost prožima likove i iznutra. Ante je Srbin, ali potaknut strahom i željom za integracijom unutar hrvatskog društva odlazi u rat boriti se na hrvatskoj strani, što ne mijenja njegovu krv – on i dalje ostaje Srbin. Proturječnost poteza određenih likova ipak će mjestimično biti prenaglašena. Makar je publici uočljiva, ona će biti eksplicitno naglašena u dijalogu. Upravo prenaglašenost mogu izdvojiti kao zamjerku – uzmemo li za primjer ustaštvo, ono će biti na iznimno puno mjesto izravno dotaknuto u dijalogu, makar je sav posao već odradila scenografija.

 

Zanimljivo je da, iako se ponekad iste stvari pretjerano apostrofiraju, jednu od scena krasi fenomenalan show don’t tell. Ante će, u stanju čistog gnjeva i tuge, piti rakiju, a žena će mu, bez riječi, donijeti nekoliko čaša, očekujući da će ih razbiti. On će piti i razbijati, ona će sjediti kraj njega i neće se progovoriti ni riječ.

 

U Ustavu Republike Hrvatske sve ima svoju funkciju i upravo je to, s Grlićevom režijom, stvorilo koheziju unutar filmskog narativa. Sve što ćemo zamijetiti od detalja na početku, postić će svoju svrhu ako ne odmah, onda u trenutku kada Grlić misli da je potrebno. Unutarprizorna glazba s početka bit će više od čiste dekorativne ili ekspresivne funkcije, bit će ključna za priču; viđeno ustaško odijelo neće biti samo dodatni pokazivač Vjekoslavovog fašizma.

 

Sveukupno, nova je Grlićeva suradnja s Antom Tomićem urodila plodom. Produkt je jedan od najminimalističkih filmova Rajka Grlića koji progovara o suvremenim problemima koristeći tek četiri lika, par interijera i izrazito malo kadrova van njih. Likovi i gluma forté su filma, a Rajko Grlić pogodio je izborom Nebojše Glogovca kao Vjekoslava Kralja. Ustav Republike Hrvatske razlaže se sporo, i premda daje naznake o sudbinama likova, vješto izbjegava predvidljivost. Hrabro i ne suviše emotivno, film otkriva netrepeljivosti unutar našeg društva, ali i progovara u puno širem društvenom i političkom kontekstu. Upakirano s krajem kao vjerom u bolju budućnost, film završava na, osobno, ne suviše zanimljiv način, ali možda je ovakvoj stvarnosti dašak optimizma upravo ono što fali.

Piše: Tin Bačun