Naslovna > Kolumne > SDP U NIŠTA
sabors

SDP U NIŠTA

Nakon što je 78 saborskih zastupnika odbilo SDP-ovu inicijativu za iskazivanjem nepovjerenja Vladi Republike Hrvatske te time stalo iza premijera Andreja Plenkovića, vrlo je teško pronaći odgovor na pitanje: Što je SDP ovime htio postići?

 

Jer vjerojatno ni oni sami nisu vjerovali da mogu srušiti Vladu. Da bi bilo koja stranka u tome uspjela, mora imati saveznike koji su joj voljni po tom pitanju priskočiti u pomoć. No, na koga je Davor Bernardić, predsjednik SDP-a i pokretač ove inicijative, računao kao saveznika. Na HNS? Na Tomislava Sauchu? Ili možda na trio Esih-Glasnović-Hasanbegović? Bernardić je uporno izbjegavao dati konkretan odgovor na ovo pitanje. Već bi umjesto toga trabunjao o istini i poštenju, zatim o zastupanju građana, a ne fotelja, itd.

 

Oslanjanje na savjest i moral hrvatskih političara dovoljno govori o Bernardićevoj bezidejnosti i dezorijentiranosti. Ili pak naivnosti, ako je zaista mislio da će njegove rečenice o istini, poštenju i građanima ispred fotelja proći kod HNS-a, Tomislava Sauche ili trija Esih-Glasnović-Hasanbegović. Zapravo, nisu prošle ni kod njihovih partnera iz HSS-a, budući da nitko od njihovih petero zastupnika nije došao na glasanje u Saboru. Iako je SDP-u bio potreban svaki glas. Konačni rezultat nakon četrnaest i pol sati rasprave iznosio je svega 58 glasa za opoziv Plenkovićeve vlade, što znači da je SDP ostao kratak za čak 18 ruku.

 

Neuspjeh u obaranju Vlade ionako se očekivao. Veće je iznenađenje ili čuđenje najveće oporbena stranka izazvala kada je uopće tražila ulazak u utakmicu koja nikako nije mogla završiti s drugačijim ishodom nego sa ovakvim s kakvim je završila. No, čak i da je kojim ludim spletom okolnosti SDP uspio skupiti natpolovičnu većinu i izazvati još jedne prijevremene izbore, pravo je pitanje kako i s čime bi SDP na tim izborima privukao glasače na svoju stranu?

 

Suvisli odgovor na to pitanje još uvijek ne postoji, niti je postojao prije šest mjeseci, kada im je za rušenje ministra financija Zdravka Marića umjesto 18, nedostajao tek 1 glas. Tada su mnogi isticali da to za vodeću oporbenu stranku i nije tako loša stvar, jer će tako, dok Vlada i dalje bude radila svoj posao, imati vremena za konsolidaciju kadrova, donošenje novog programa, te sukladno njemu i predstavljanje vlastitih rješenja za brojne političke i društvene probleme. No, ni poslije šest mjeseci, na Iblerovom trgu ništa novo. Čak su sada još manje spremni za eventualne izbore nego prije pola godine. Također je pitanje da li je Bernardić toga svjestan? Ili razmišlja li uopće korak-dva-tri unaprijed, kao što bi svi pretendenti na premijersko mjesto morali?

 

Dakle, ako netko namjerava rušiti Vladu, onda mora biti posve spreman za nove izbore i predizbornu kampanju. U njoj bi, u našem slučaju, zasigurno dominirala tema Agrokora. SDP je cijelu ovu priču i pokrenuo zbog sumnji u financijske malverzacije oko najvećeg hrvatskog koncerna. To na kraju znači da bi stranka sa Iblerovog trga morala ponuditi jasne i konkretne odgovore na pitanja o budućnosti Agrokora. Da li ona, u njihovim scenarijima, uključuje rusku Sberbanku? Ili američki lešinarski fond Knighthead? Ili roll-up kredite? Zašto bi radnici Konzuma bili u boljem položaju ili sigurniji glede svog radnog mjesta ako bi u Banskim dvorima sjedio SDP?

 

Najveća oporbena stranka nijednom nije odgovorila na ta pitanja. Niti na ostale društvene probleme, s kojima bi se kao stranka ljevice svakako trebala pozabaviti. Kao što su recimo, nesigurnost radnog mjesta (s obzirom da sve više ljudi rade pod ugovorima na određeno ili pod autorskim ugovorima), potplaćenost mladih ljudi (kojima malo što preostaje osim stručnog osposobljavanja i 2620 kuna mjesečne plaće), neodrživost mirovinskog sustava (omjer umirovljenika i radnika je mizernih 1:1,16), itd.

 

A htjeli bi na izbore. Bez ikakvog plana, programa ni taktike.

Autor: Paulo Simić