Naslovna > Kolumne > Sizifov posao zvan Europsko zlato
rukomet

Sizifov posao zvan Europsko zlato

Leonardo DiCaprio je napokon uspio osvojiti naizgled nesuđenog mu Oscara, Amerikanci su izglasali afroameričkog predsjednika, Tom Cruise je ostvario nemoguću misiju u Mission impossible,  čak je i Tom uspio uhvatiti Jerryja. Jedino se Hrvatska rukometna reprezentacija  nije uspjela dokopati jedinog zlata koje joj nedostaje u riznici bogate prošlosti.

 

Prateći španjolsku euforiju nakon osvajanja toliko dugo nam iščekivanog Europskog prvenstva, ne možemo se oteti dojmu kojeg su ostavili naši Kauboji. Poput hladnog tuša zadesio nas je poraz od Francuske koji je utihnuo sve nade u osvajanje Europskog rukometnog trona. Tako blizu, a opet tako daleko – usudim se reći. Dovoljno blizu da gorko žalimo onaj pogodak koji nismo postigli u zadnjim sekundama utakmice protiv Norveške ili onaj koji ta ista Norveška nije zabila Švedskoj, onu nesretnu Duvnjakovu ozljedu u prvoj utakmici, onih nekoliko primljenih pogodaka bez vratara na golu. Toliko upitnika i nedoumica, a odgovora premalo.

 

Što je to pošlo po krivu u još jednom pohodu na europsko zlato? Ili bolje rečeno, što to konstantno polazi po zlu još od davne 1994. godine kada su se Kauboji prvi puta pojavili na međunarodnoj sceni pod hrvatskom zastavom? Treba li odgovore tražiti na samom terenu ili ipak za njima posegnuti dublje, iza kulisa, tamo gdje se nitko ne usudi zaviriti već godinama. Tamo gdje se osvajanje zlata na domaćem terenu gleda kao kratkoročan projekt. Gdje se u zadnjih šest godina izmijenilo više trenera nego što je Bandić uspio napraviti fontana u prošloj godini. Gdje se olako odbacuju jedan Balić i Metličić.

 

Pa se naposlijetku dovede novi-stari trener od kojeg se očekuje da pokrpa sve rupe koje su nastajale proteklih pola desetljeća – da okupi pobjedničku momčad, uigra ih u dva tjedna i završi svoj mandat najsjajnijom medaljom oko vrata. Upravo tako su izgledale pripreme za, već sad minulo, prvenstvo. I teško je ostati ravnodušan promatrajući snuždena lica onih koji su davali zadnje atome snage na terenu. Teško je ostati ravnodušan promatrajući odlaske naših najsjajnijih iz reprezentacije. Redom su to Alilović koji je bio neprestano na meti kritičara, Buntić koji je dobio priliku oprostiti se od hrvatskog dresa tek kao zamjena, Vori koji je toliko godina bio nepogriješivi div s crte i Čupić čije su nam kontre i sedmerci ostali duboko u sjećanju.

 

Redom su se opraštali kao pali vojnici nakon izgubljene bitke. A upravo se tako i smatra osvojeno peto mjesto kod kuće – izgubljenom bitkom. Nedostajalo je tu previše faktora da bi se zakoračilo nekoliko stepenica više. Nedostajalo je mirnoće kada je najviše trebalo, eksplozivnosti i preciznosti u onim „biti ili ne biti“ utakmicama. Nedostajalo je onog zajedničkog revolta i bunta koji bi dočekao svakog sljedećeg protivnika. Bilo je puno različitih igrača, poteza, taktika i odluka, ali čini se, nedostajala je ona jedna prava. Ona taktika koja bi usmjerila ambicije i želje u pravom smjeru. Ona koja bi oporavila Duvnjaka, dala hrabrosti za šut iz vana, čvrstoće u obrani i naposlijetku, malo sreće.

 

Čini se da nam je upravo sreće najviše nedostajalo. Reprezentaciju predstavljaju jedni od najboljih i najuspješnijih igrača od kojih mnogi vode glavne riječi u svojim klubovima. Imamo trenera koji je dugi niz godina osvajao nemoguće s dečkima koji su to nemoguće pretvarali u moguće. Ali kao da nedostaje nešto što bi upotpunilo ovaj spoj i maknuo ga s rukometnih margina na kojima se nalazimo posljednjih godina. Možda bi se to ostvarilo kad bi se prestalo s ekcesivnim pomlađivanjem momčadi.

 

Kada bi se ukazalo povjerenje jednom Suliću koji u 38. godini igra na vrhunskoj razini poput mladića. Kada bi, osim Duvnjaka, Gojuna i eventualno Horvata, postojali stalni reprezentativci jer viđeno mijenjanje postave ne donosi sigurnost i uvježbanost. Kada golmani nebi bili prozivani za svaki loš dan i kada se svaki poraz nebi doživljavao kao debakl. Kada bi igrači malo manje „morali“ i kada im to „moranje“ nebi stvaralo dodatan pritisak. Kada ne bi prezali ni pred kojim protivnikom i držali se svoje igre.

 

Kada bi s jednakim samopouzdanjem stali pred Nikolu Karabatića ili Momira Ilića. Kada bi teren napuštali uzdignutih lica znajući da su dali više nešto što su mogli. Ali, tko će imati dovoljno hrabrosti uvesti promjene nužne za ostvarenja koja toliko dugo sanjamo i kojima težimo? Tko će izvesti Duvnjaka i društvo iz sivila prosječnosti u kojem se njihova izvrsnost počela utapati? Kada će na satu odličja doći vrijeme za naše zlato? I kada će odigrana prvenstva prestati ostavljati gorak okus razočaranja? Svi vjerujemo da naši Kauboji mogu osvojiti najviše planine, samo tko će ih voditi na tom putu i uvjeriti da one nisu toliko visoke koliko se čine?

Autorica: Dunja Stanković