Naslovna > Kolumne > Dopisništvo > Sorry, I don’t speak Polish…
varsava620

Sorry, I don’t speak Polish…

…ili kako preživjeti u Varšavi by Robert Salčić.

 

Svakodnevnica na Radiju koji nije za svakoga početkom 2016. obilježena je egzodusom nekolicine članova posade, a među njima se našla i moja malenkost. Za razliku od kolega koji se trenutno nalaze u Sjedinjenim Državama i Kuala Lumpuru, moje okruženje je nešto manje egzotično, ali ne bez svojih zanimljivosti! Preko Erasmus+ programa završio sam u Poljskoj, preciznije u Varšavi, a u narednim crticama prenijet ću vam dojmove o ovoj zemlji čudnih ljudi čudnog imena.

 

Prije svega, par riječi o samom Erasmusu. U teoriji, radi se o programu razmjene studenata koji mladim europljanima omogućuje stjecanje novih znanja i vještina u stranom i izazovnom okruženju, a sve u svrhu akademskog napretka. Naravno, ova rečenica je potpuna laž, ali svakako je iskoristite u motivacijskom pismu. U praksi, fakultetske obveze neće vas ni okrznuti (barem ako studirate društvene znanosti, bog ih blagoslovio). Najvjerojatniji scenariji jest taj da će vam pet mjeseci života proletjeti u jeftinom alkoholu i površnim prijateljstvima, koja se sklapaju po jednostavnoj Erasmus formuli. Ona sadrži 3 pitanja koja sam čuo već toliko puta da mi od njih lagano ide para na uši.

 

8

 

Dakle, led se razbija ovim redoslijedom: 1) „What’s your name?“ 2) „Where are you from?“ 3) „What do you study?“ Ovo je možda zgodan trenutak za spomenuti da ponekad blago naginjem mizantropiji, tako da sve moje kritike društvenih aspekata jednog ovako masovnog programa možete uzeti s rezervom.

 

Vođen spomenutom karakternom osobinom, odlučio sam se za život u stanu umjesto studentskog doma. Moji gazde, kao i ogromna većina Poljaka, engleski ne znaju zucnut. Kod starijih generacija to je valjda razumljivo zbog godina provedenih u komunizmu pod ruskim utjecajem, ali ni mlađi nisu puno bolji. Pretpostavljam da im sinkronizirani filmovi na TV-u pretjerano ne pomažu. Na moju sreću, cimerica koju sam upoznao po dolasku u stan je Hrvatica koja studira poljski četiri godine, tako da sam komunikaciju rukama i nogama kod primopredaje ključeva elegantno zaobišao. Uz to, ona me ubrzo upoznala i s nekoliko svojih poljskih prijatelja, što je dovelo do mog prvog izlaska u Varšavi. Dobro, tehnički se ne radi o izlasku jer smo večer proveli u stanu dvojice braće koji u svojih 40tak metara kvadratnih tjedno ugoste valjda 200 ljudi. Evo kako je to izgledalo.

 


 

 

 

 

 

 

Navedeni dvojac veoma je srdačan i duhovit, natucaju više jezika, te o svakoj temi znaju po nešto. Ipak, s obzirom da su s roditeljima zbog posla 10 godina živjeli u Dubaiju, ne znam koliko naši domaćini predstavljaju tipične mlade Poljake. No, za odličnu dobrodošlicu svakako su se pobrinuli. Jedna od spoznaja do koje sam te večeri došao jest da vodka može biti dobro piće… i to jako dobro. Kao jedan od simbola Poljske, dostupna je na svakom koraku, relativno je jeftina i pije se lako. Nakon par čašica ubrzo je pala prisega da se ubuduće klonim svega s Badelovom etiketom – once you go polish, Vigor ne voliš. No, dok smo ispijali žeste, pušili nargilu i slušali ploče s gramofona uštekanog u gitarsko pojačalo, stan se počeo ispunjavati sa sve više ljudi. Unatoč tome što su bili vrlo prijateljski nastrojeni, sa svakom novom osobom rasla je i jezična barijera. Pred kraj večeri, ta barijera rezultirala je time da sam se počeo osjećati kao Bill Murray u Izgubljeni u prijevodu, samo bez Scarlett Johansson da mi pravi društvo.

 

Tada sam počeo uočavati zanimljivosti po stanu u kojem se nalazim. Ovaj poljski dom ispunjen je stvarčicama s razno raznih putovanja, a meni su za oko posebno zapeli Jozef Staljin i Vladimir Putin. Njihovi likovi nalaze se na suvenirima iz susjedne Ukrajine, prvi na meti za pucanje, a drugi na wc papiru. Općenito, Poljaci prema Rusima dijele sličan stav kao i većina istočnih Slavena, a taj varira od blagog nepovjerenja do otvorene netrpeljivosti. Bolji primjer za to je odnos Varšavljana prema Palači kulture i umjetnosti, centralnoj građevini koja krasi njihov grad. Iako se radi o impresivnom komadu socrealizma, upravo u tome je i problem. Naime, konstrukciju 240 metara visoke palače naredio je Staljin nedugo prije svoje smrti kao dar Poljacima. Ono što diktator tad nije predvidio jest da Poljacima do ruskih poklona i nije pretjerano stalo, čak u tolikoj mjeri da su i danas mnogi spremni potpisati peticiju da se zgradu sruši, po mogućnosti uz vatromet.

 

4

 

Ostatak grada ponekad podsjeća na Zagreb, odnosno daje ideju kako bi hrvatska „metropola“ mogla izgledati sa kojih milijun stanovnika više. Spomenuta betonska palača nepromišljeno je okružena staklenim neboderima, te se iz tog kontrasta može iščitati djelić ne tako davne povijesti. U devedesetima kapitalizam je naglo obuzeo Poljsku, te se u novim uvjetima nisu svi jednako snašli. Dok su u centru grada nicali neboderi, periferija je postala znatno siromašnija i opasnija, čemu svjedoče i mnogi filmovi na tu temu. Kad smo kod poljskih filmova, pogledao sam ih desetak. Novija ostvarenja me definitivno nisu oduševila, ali sam zato zavolio klasike. U slučaju da umjesto holivudskih bljuvotina volite tu i tamo pogledati dobar europski film, izdvojio bih Cześć Tereska (Zdravo Tereska), Dług (Dug) i Krótki film o zabijaniu (zabijanje=ubijanje, nemojte se smijati).

 

Kultura ispijanja kave, odnosno nedostatak iste, dosta dugo mi je predstavljao problem. Dok smo u Hrvatskoj navikli da imamo tri kafane po glavi stanovnika, to ovdje nije slučaj, barem ne u širem centru grada. I nije čak problem pronaći mjesto za popit kavu, već svako to mjesto izgleda apsolutno isto. Dok se autentične lokale može na prste nabrojati, gradom dominiraju tri lanca koje ću radi slikovitog prikaza nazvati Starbucks, Fejk Starbucks 1 i Fejk Starbucks 2. Ni po čemu se ne razlikuju – svi vrte istu glazbu i okupljaju isti tip hipstera koji tu dolaze u miru kuckati po svojim laptopima. Ipak, najveći grijeh u cijeloj priči jest taj da im je kava očajna, a i najjeftinija opcija će vas doći dvostruko više nego u Hrvatskoj.

5

 

Studentski klubovi poput KSET-a ne postoje, ali će zato mnogi regularni klubovi organizirati jeftiniji upad i program za domaće, kao i za strane studente. Rekao bih vam nešto više o tome, ali ne mogu jer takve partije ne podnosim. Za one koji preferiraju nešto manje mainstream postoji nekoliko lokacija koje bi ih mogle zanimati. One uključuju mračne podrume s odličnim jazz svirkama, prljave bajkerske birtije u kojima se probijaju mlađi bendovi, te zabačene klubove izvan centra u kojima nastupaju i strana imena. Zasad se još uvijek ne mogu oteti dojmu da je alternativna scena nešto jača u Zagrebu, ali možda mi se vidici u međuvremenu prošire.

 

Ako vas politika ne zanima, ovaj odlomak slobodno preskočite. Traumatiziran postizbornim cirkusom kojem sam pred odlazak svjedočio u Lijepoj našoj, nadao sam se da ću u Poljskoj odmoriti mozak od dnevnopolitičkih tema. E pa, bio sam u krivu. Ukratko – trend jačanja desnice i nacionalizma u Europi možda je najočitiji upravo kod Poljaka. Crkva je ovdje oduvijek igrala bitnu ulogu – biti Poljak znači biti katolik, a katolici su apsolutno svi. Unatoč tome, poljsko društvo je itekako podijeljeno, prvenstveno zbog kontroverznih zakona koje vladajuća stranka Pravo i Pravda nastoji provesti. I zaista, nisam još upoznao osobu koja nije imala stav o tome što je dan prije bilo na vijestima- ili podržavaju vladajuće, ili smišljaju transparente za idući prosvjed, ali biti ravnodušan nije opcija. Paralela se dobrim dijelom može povući sa smjerom u kojem ide Hrvatska, ali atmosfera kod nas ipak nije ni blizu toliko napeta.

 

7

 

Konačno, pitanje – je li Poljska zemlja u kojoj bih volio ostati? Ne, ali zbog toga nisam ni došao. Želio sam iz prve ruke vidjeti kako izgleda život negdje van Hrvatske, a da sam pri tom nešto više od pukog turista. Istina, prosječni erasmusovac mi strašno ide na živce jer to je osoba koja se ponaša kao da je tek ušla u pubertet, a večer joj nije ispunjena ako nije opalila čoporativni selfi iz studentske sobe. Ako se pronalazite u ovom opisu, ne tražite dalje, program je stvoren za vas. No, ukoliko prezirete širok spektar društvenih konvencija, bez brige, u moru studenata sa svih strana svijeta lako će te se uklopiti. Uz to, naučio sam i jednu bitnu stvar – gdje god da se nalazite može vam biti lijepo, a način na koji će te provesti dan na kraju ovisi samo o vama.

 

Autor: Robert Salčić