Naslovna > Kolumne > U nezavidnom, nevidljivom položaju
Igor Ilić, Millennials / Generacija Y (Caravaggio, A Woman Asleep), 2013.

U nezavidnom, nevidljivom položaju

Istraživanja o mladima na tržištu rada pokazuju frustriranost, preživljavanje, nedostatak kvalitetnih rješenja, no i nedostatak inicijative prouzročen osjećajem bespomoćnosti.

 

Prenosimo tekst Andreje Pančur, objavljen 3. veljače 2016. godine na portalu Kulturpunkt.hr:

 

“Nije smiješno, mladi su u banani”, krajem prošle godine je upozorio video uradak Mreže mladih Hrvatske povodom izbornih zahtjeva koncipiranih pod nazivom “Slika, ton… a program?”, kojima su, kao i tijekom prethodnih predizbornih perioda, upozorili na nepovoljni položaj jedne petine stanovništva Republike Hrvatske – mladih u dobi od 15 do 29 godina starosti. Ovakva inicijativa u predizborno vrijeme bila je samo jedan u nizu pokušaja osvještavanja iznimno nepovoljne situacije za mlade građane i građanke Republike Hrvatske, koja često izostaje iz političkog diskursa. Još se manje govori i o teško zapošljivim ljudima koji se ne uklapaju u navedene kronološke omjere te zbog svoje “starosti”, na koju ne mogu utjecati, iste dovodi u još nepovoljniju situaciju – naprosto jer su nevidljivi. Prema posljednjim podacima HZZO-a, riječ je o 59 555 nevidljivih osoba od 30 do 39 godina, koji zbog smanjenih životnih šansi za kvalitetnim obrazovanjem, lošijom financijskom i obiteljskom situacijom nisu na vrijeme uspjeli uloviti aktivnu politiku zapošljavanja.

 

Zaista, prema posljednjim dostupnim podacima, stopa nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj iznosi čak 45,5 posto. Ova visoka stopa nezaposlenih mladih uz nedovoljno kvalitetan odgojno-obrazovni sustav, nestabilno tržište rada, konstantna rezanja radničkih i socijalnih prava, promjene radnog zakonodavstva, nedovoljnu educiranost građana o vlastitim pravima i rast troškova života čine mlade ranjivom društvenom skupinom. Prema istraživanju Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) naziva “Kriza i nejednakost: rezultati istraživanja mjere Stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa”, stopa nezaposlenosti je u RH tijekom 2013. i 2014. godine na razini Europske unije bila na visokom trećem mjestu, s oko 50 posto nezaposlenih stanovnika od 15 do 29 godina.

 

Zbog ovakvih nepovoljnih uvjeta i pada BDP-a, u europskim državama se, nakon usvajanja preporuke Europske komisije, počela provoditi Garancija za mlade, koja se u Hrvatskoj službeno provodi od početka 2014, a do njene pune primjene čekat ćemo 2017. godinu. Cilj Garancije za mlade jest stvoriti sustav potpore koji će svim mladima u dobi do 25 godina u roku od četiri mjeseca nakon završetka školovanja ili gubitka posla ponuditi posao, pripravništvo ili nastavak školovanja. Uz to, postoji i odredba aktivnog zapošljavanja mladih na neodređeno, gdje se poslodavce oslobađa poreznog doprinosa u iznosu od 17 posto i u trajanju od pet godina. Bivši ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić pohvalio se kako je čak 30 tisuća mladih ljudi do 29 godina zaposleno na neodređeno, no pitanje jest je li u svakom od tih 30 tisuća slučajeva prevagnula kvalifikacija ili ipak povoljniji uvjeti za poslodavce. Također, ne spominje se fleksibilniji Zakon o radu prema kojem se tijekom probnog rada na neodređeno u trajanju od 3 mjeseca osoba može otpustiti bez legitimnog objašnjenja. Zašto se odredba rada na neodređeno u relativno novo izmijenjenom Zakonu o radu nije učinila dovoljno primamljivom za poslodavce, već se za to koristi mjera kojom se, da bi zaposlila osobu, država pritom odriče uplata u solidarne fondove?

 

Vlada je još krajem 2010. godine osmislila mjere aktivne politike zapošljavanja pod nazivom “Rad, staž i prijevoz – stručno osposobljavanje radnog odnosa”, smišljene kako bi omogućile mladim ljudima do 29 godina da polože stručni, majstorski ili državni ispit radi samostalnog rada u svojoj struci. Mreža mladih Hrvatske nedavno je upozorila kako bi trebalo izbjeći da se mladi nakon školovanja godinu dana moraju dodatno osposobljavati za posao za koji su se obrazovali. S tim se mora složiti jer bi kvalitetniji obrazovni sustav u startu trebao osposobiti mlade ljude za rad, a ne im otežavati stvarni ulazak na tržište rada.

 

Već 2012. godine ukinuta je dobna granica za mjeru te je omogućena i osobama s manje od godinu dana radnog iskustva, čime bi im se pružilo prvo radno iskustvo te povećala konkurentnost mladih u privatnom sektoru, no u praksi je čak dvije trećine od 10 000 mladih koji su koristili mjere, bilo zaposleno u državnom sektoru. To pokazuje i BRID-ovo istraživanje, gdje je navedeno kako se najveći dio ispitanika osposobljavao u tijelima državne ili lokalne uprave (37%) i u javnim institucijama (35%), a najmanje u nevladinim organizacijama (3%) i u obrtima (2%). No, napominju da se od uvođenja mjere postepeno svake godine povećava udio onih koji su mjeru ipak koristili u privatnom sektoru, te su se mnogo uspješnije (26% njih) uspjeli kasnije ondje i zaposliti – zbog obveze poslodavaca da zaposle barem pola korisnika mjere, za razliku od državnog sektora koji nije imao tu obvezu (9%), no unatoč tome je uvelike koristio mjeru, znajući da se mladi ondje u konačnici u pravilu neće moći zaposliti. Zašto?

 

Kada se prisjetimo da je 2014. godine donesena Odluka o zabrani novog zapošljavanja službenika u javnim službama, postavlja se pitanje zašto su mladi u toj mjeri radili u državnom sektoru, ako uopće nisu mogli zadržati radni status nakon odrađenog stručnog osposobljavanja u poslovnom prostoru u kojem su se osposobljavali. Jesu li samo služili kao privremena jeftina radna snaga koja se nakon isteka mjere može naći u nezavidnoj situaciji? Jedino “pozitivno” bila je estetika – mladi bi na godinu dana bili u statistici zaposlenih, zbog čega bi broj nezaposlenih prividno opadao. Tako misle i korisnici mjere, koji su u BRID-ovom istraživanju izrazili najveće slaganje sa sljedećim tvrdnjama: “Od ove mjere najviše profitiraju poslodavci”, “Jedina je funkcija ove mjere prividno smanjenje nezaposlenosti mladih”, “Zbog ove će mjere u budućnosti poslodavci nuditi niže početničke plaće”, a najmanje s tvrdnjom “Ova će mjera dugoročno povećati zaposlenost mladih”. To dokazuju i rezultati BRID-ova istraživanja, po kojem je tek 12% korisnika ostalo raditi kod istog poslodavca kod kojeg su koristili mjeru stručnog osposobljavanja.

 

Posljednjih godina tržište rada djeluje pomalo apsurdno – mladi znaju da se gotovo isključivo mogu zaposliti za 2400 kuna i da ne znaju kako će izdržati financijski tijekom niti nakon isteka mjere, zbog čega odgađaju vlastito osamostaljenje. Poslodavci na kalkulatorima računaju godine osoba prijavljenih na natječaj – novi uvjet da se zaposli jeftina radna snaga – što se proglašava neviđenim uspjehom Ministarstva rada i mirovinskog sustava, a i same Garancije.

 

Mada sintagma jeftinog rada zvuči grubo, dobro opisuje situaciju jer je tek krajem 2014. godine odlukom Vlade Republike Hrvatske o visini novčane pomoći za nezaposlenu osobu, koju je Zavod uključio u stručno osposobljavanje, iznosila 2400 kuna čemu treba pridodati troškove prijevoza. Dotad je cijena osmosatnog, a čini se i prekovremenog radnog vremena na mjesečnoj bazi bila tek 1600 kuna, zbog čega su se ove mjere u javnosti nazivale i tzv. volontiranjem. Mada je naizgled nesretno da se neprofitna i neplaćena aktivnost kojom pojedinci i pojedinke doprinose dobrobiti svoje zajednice ili cijelog društva koristi u ove svrhe, zanimljivo je usporediti da, između ostalog, volontiranje svojim aktivnostima pokušava suzbiti siromaštvo, dok ova vrsta “volontiranja” prolongira nemogućnost samostalnog financiranja.

 

BRID-ovo istraživanje “Kriza i nejednakost” obuhvatilo je uzorak korisnika evidentiranih preko HZZ-a koji su izašli iz mjere do 30.rujna 2014. kako bi se mogao pratiti njihov kasniji položaj na tržištu rada. Ovo istraživanje pokazuje da prosjek mjesečnih troškova korisnika mjere iznosi 3625 kuna, a značajne razlike su bile između ukupnih mjesečnih troškova ispitanika koji su tijekom stručnog osposobljavanja živjeli kod roditelja ili rodbine (u prosjeku 3195 kuna) i onih koji nisu živjeli kod roditelja – čak 4266 kuna. Naknada od 1600 kn (jer je istraživanje provedeno prije povišene naknade) pokrivala je mjesečne troškove vrlo malog broja korisnika (11%), a tek 3% ispitanika izjasnilo se da novčanu naknadu smatraju primjerenom. Kad se usporede troškovi, nije teško zaključiti da niti trenutna visina naknade nije dostatna za samostalno financiranje korisnika mjera, zbog čega mladi dugoročno ostaju u nemogućnosti osamostaliti se i vraćaju se u lunapark svoga djetinjstva, kada im roditelji daju sitniš za sladoled po koji smiju sami otići. Iz tog su razloga ovakve mjere lakše mogli koristiti mladi kojima su roditelji ili uža rodbina mogli sufinancirati osnovnu egzistenciju. BRID-ovo istraživanje je pokazalo da najčešći izvor dodatnih prihoda omogućava obitelj ili partner, u čak 71 % slučajeva. Financijska podrška obitelji ili partnera u prosjeku je iznosila 1113 kuna mjesečno, što je u lunaparku nekad značilo čak 159 kuglica sladoleda.

 

Bio sam izvrstan student, dobio nagrade brojne, uključujući rektorovu. Napisao sam nekoliko članaka i objavio ih, pohađao različite seminare međunarodnog karaktera. Nakon svog tog uspjeha nalazim se u istoj situaciji kao i svi drugi mladi, a to je da tražim posao za 2400 kuna i moj dosadašnji uspjeh na studiju mi nije donio apsolutno ništa. Pitam se – čemu sve to. Sakupio sam mnogo znanja, vještina, svega! I to me činilo najboljim u generaciji. A sad sjedim i gledam poslove koji nemaju veze s mojom strukom, samo kako bih mogao preživjeti. Sramota. (“Nevidljive vijesti”, Za rad spremne)

 

Uz nevidljivost mladih koji ne ulaze u mjere, ne smije se zanemariti niti činjenica da mladi nisu homogena skupina te da u Hrvatskoj postoji gospodarski i socijalni nesrazmjer između ruralnih i urbanih područja.

 

Zbog neusklađenih životnih prilika i perspektiva mladih u urbanim sredinama te onih u ruralnim, mladi iz neurbane sredine često odlaze u urbano područje radi kvalitetnijeg obrazovanja, a kasnijeg zaposlenja. To pokazuju i statistike. Prema BRID-ovom istraživanju, mjera stručnog osposobljavanja najviše je korištena u razvijenijim regijama, a najmanje je korištena u manje razvijenim regijama, odnosno regijama s iznadprosječnim stopama nezaposlenosti. Prosječan obuhvat nezaposlenih osoba između 15 i 29 godina mjerom stručnog osposobljavanja u razdoblju između 2011. i 2014. godine najveći je u Gradu Zagrebu (19%), Primorsko-goranskoj (14%), Zadarskoj (14%), Istarskoj (13%) te Varaždinskoj županiji (12%), dok je u istom razdoblju najmanje mladih koristilo mjeru u Vukovarsko-srijemskoj (5%) županiji.

 

Kad odemo dublje u problematiku, u još goroj poziciji su mladi sa završenom strukovnom školom u trajanju do tri godine, zatim osobe sa završenom četverogodišnjom strukovnom školom ili gimnazijom te osobe sa završenom osnovnom školom. Prema posljednjim podacima Eurostata, stopa nezaposlenosti najviša je među mladima s najnižim stupnjem obrazovanja (sa završenom osnovnom školom ili bez nje). Međutim, mjere stručnog osposobljavanja najviše potiču mlade s visokim stupnjem obrazovanja. BRID-ovo istraživanje napomenulo je da su prema podacima HZZ-a o korisnicima koji su završili sudjelovanje u mjeri do kraja 2014. godine, najzastupljeniji oni s najvišim stupnjem obrazovanja, odnosno sa završenim fakultetom, akademijom, magisterijem ili doktoratom (49%), nakon čega slijede oni sa završenim prvim stupnjem fakulteta, stručnim studijem ili višom školom (26%) te oni sa završenom srednjom školom u trajanju od najmanje četiri godine (21%). Udio korisnika sa završenom srednjom školom u trajanju do tri godine iznosi tek 4%. Stoga možemo zaključiti da ovom mjerom profitiraju oni koji bi u boljoj poziciji prilikom ulaska na tržište rada bili i da ona ne postoji, zbog čega se mora ponovno postaviti pitanje jesu li mjere, kao i relativno novi Zakon o radu, tu da ugađaju mladima ili poslodavcima.

 

Dobio sam otkaz u privatnoj firmi jer sam inspektorici rada rekao da se prekovremeni rad ne plaća, a za vrijeme bolovanja se radi od doma. U strahu sam kuda ovo sve vodi. Trudim se pronaći posao, ali ne mogu. Ne mogu osnovati obitelj u ovakvoj okolini i financijskoj situaciji. Nisam niti u mogućnosti da si priuštim sve što bih želio. Jednostavno, sve ovo je razočaravajuće i ne znam kako bi itko mogao biti sretan u ovakvoj situaciji. (“Nevidljive vijesti”, Za rad spremne)

 

Unatoč tome što svako malo možemo čuti da je gospodarska kriza na svom izmaku, “mladi u Hrvatskoj na neodređeno imaju jedino tjeskobu” – pokazalo je prigodno istraživanje “Mladi na tržištu rada” inicijative Za rad spremne, koji je od siječnja do kraja rujna 2015. godine proveo CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje Područnim uredom Krapina i Mrežom udruga Zagor. Inicijativa Za rad spremne u fokusu svog djelovanja ima položaj mladih žena u svijetu rada kao posebno ranjive skupine zbog dvostruke diskriminacije temeljene na spolu i dobi. Njihovo djelovanje potvrđuju i statistike HZZ-a, spomenute u BRID-ovom istraživanju – većinu korisnika mjere stručnog osposobljavanja čine žene (72%). Usporedba s posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku o spolnoj strukturi studenata i učenika upućuje na nadzastupljenost žena među korisnicima stručnog osposobljavanja, posebno među korisnicima sa završenom srednjom školom među kojima je 75% žena, u usporedbi s 51% žena koliko ih je u ukupnoj populaciji osoba sa srednjoškolskim obrazovanjem. Među korisnicima s tercijarnim obrazovanjem je 76% žena, dok je u populaciji studenata koji su diplomirali na visokim učilištima 2012. godine bilo 60% žena.

 

Došla sam na razgovor za posao. Na razgovoru je bilo petnaestak žena. Kad su nas jednu po jednu pozvali na razgovor, rekli su nam da se ne moramo uopće truditi i zašto smo uopće dolazile, jer oni već imaju kandidata koji radi i zaposlen je prije objave natječaja i on je muško i da taj posao nije za nas žene. (“Nevidljive vijesti”, Za rad spremne)

 

Ciljana populacija istraživanja inicijative Za rad spremne bile su sve osobe između 18 i 30 godina koje su završile neki oblik školovanja te se nalaze na tržištu rada. Istraživanje je provedeno putem online upitnika te je u njemu sudjelovalo ukupno 2947 osoba iz svih županija Republike Hrvatske, od čega 77,2% žena i 22,6% muškaraca. Ovo istraživanje je prvo koje je obuhvatilo aspekte poput strahova, osjećaja zadovoljstva i psihološkog stanja, kako bi ukazali na to da ovakva nezahvalna društvena i financijska situacija utječe na psihosocijalno stanje mladih. Već sama činjenica da od ispitanih, čak 34 posto mladih učestalo, a 53 posto mladih ponekad razmišlja o preseljenju u inozemstvo, govori mnogo. Gotovo svi svoju želju objašnjavaju nezadovoljstvom dobivanja posla, visinom plaće, mogućnosti napredovanja i daljnje edukacije te općenito uvjetima rada.

 

U istraživanju “Mladi na tržištu rada” također je primjetna i rodna razlika – muškarci su zastupljeniji među onima koji rade na ugovore na neodređeno te dominiraju u privatnom sektoru, dok su žene češće zaposlene putem ugovora na određeno vrijeme te češće rade u državnoj službi i civilnom sektoru. Unatoč tomu što žene postižu bolje rezultate tijekom školovanja te su češće obrazovanije od muškaraca, i dalje zarađuju manje od muških ispitanika, a s obzirom da su žene dominantno korisnice ovih mjera, sigurno neće uspješno doći do izjednačavanja plaća s radnom snagom muškog spola.

 

Prema podacima prikupljenima u BRID-ovom istraživanju, najveći dio korisnika mjere školovao se u društvenom području (64%), nakon čega slijede područje humanističkih znanosti i umjetnosti, biomedicinsko područje i tehničko područje s podjednakim udjelima od 8%. Od korisnika mjera, prema vrsti ugovora o radu na prvom poslu nakon izlaska iz mjere, 67% ispitanika ovog profila radilo je putem ugovora na određeno, a tek 3% je radilo putem ugovora na neodređeno. Ovi brojevi sugeriraju da su ovakve mjere zapošljavanja, koje su niže plaćene i na nesigurnijem obliku rada, rezervirane samo za određene struke, zbog čega se potiče, odnosno održava njihovo bescijenje u društvu. Osim statističkih podataka, na to ukazuju i svjedočanstva sakupljena unutar istraživanja “Mladi na tržištu rada”, prigodno nazvana “Nevidljive vijesti” te uobličena u akciju kojom se pokušavalo ukazati na položaj mladih na tržištu rada. Tijekom akcije aktivistkinje su na zvučniku reproducirale ispovijesti mladih koje su sakupile u provedenom istraživanju, a potvrđuju nezadovoljstvo trenutnom situacijom.

 

Razočaran sam uloženim trudom u svoje obrazovanje, razočaran u sebe i sramim se države u kojoj se politička podobnost i nepotizam vrednuju više od znanja i kompetencija. (“Nevidljive vijesti”, Za rad spremne)

 

Unatoč stavovima Vlade da će mladi lakše pronaći posao nakon mjera stručnog osposobljavanja zbog dobivenog iskustva te ukoliko su tijekom studija radili, volontirali ili usvajali dodatna znanja, istraživanje inicijative Za rad spremne pokazalo je da samo 40 posto mladih koji su ili volontirali ili radili tijekom studija u konačnici bude zaposleno. Kruna cjelokupnog projekta održala se 29. rujna 2015. godine na završnoj konferenciji pod nazivom “Mladi bez granica? Specifični problemi mladih kao heterogene skupine na tržištu rada”, organiziranoj radi umrežavanja mladih ljudi iz različitih sektora, a s ciljem osmišljavanja preporuka i prijedloga institucionalnim dionicima za unaprijeđenje javnih politika zapošljavanja mladih.

 

Apel je upućen u tri smjera: međusektorsko umrežavanje, uključivanje mladih kao relevantnih aktera u rješavanju problema, osmišljavanju i donošenju politika i strategija te implementiranje sustavnog i kvalitetnog građanskog odgoja i obrazovanja koji bi mladima trebao osigurati građanske kompetencije, znanja o vlastitim radnim pravima i prepoznavanju rodne diskriminacije u svijetu rada. Sudionice konferencije upozorile su da ovakva vrsta neinformiranja o vlastitim pravima dovodi do eksploatacije i diskriminacije radnika. Osvrnule su se i na regionalne razlike te apelirale na sufinanciranje lokalnog poduzetništva kako bi se dugoročno spriječila motivacija ljudi za preseljenje, kao i za potrebno priznavanje volontiranja kao odličnog izvora novih iskustava, vještina i kompetencija.

 

Mreža mladih Hrvatske također je apelirala na situaciju mladih izbornim zahtjevima “Slika, ton… a program?” s ciljem poticanja rasprave među parlamentarnim strankama o kvalitetnim političkim rješenjima. Zahtjevi MMH političkim strankama i kandidacijskim listama uključuju pet mjera: osnivanje Ureda za mlade Vlade RH, sustavno i kvalitetno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u odgojno-obrazovni sustav, učenje za radno mjesto kao dio srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja, ratificiranje revidirane Europske socijalne povelje te naknade u periodu traženja posla za mlade bez radnog staža u periodu od 4 mjeseca. Naknade bi bile pružene u periodu traženja posla koji bi se trebao osigurati mladoj osobi pomoću Garancije za mlade. Ovakvom financijskom pomoći mlade bi aktivirali za prijave u evidenciju HZZ-a, od čega sve više mladih zazire jer ne vjeruju u njihovu učinkovitost. Uz MMH, inicijativa Za rad spremne je aktivno zagovarala da se svim korisnicima mjere stručnog osposobljavanja, odnosno Garancije za mlade, omogući i pravo na subvencioniranu prehranu (u studentskim menzama) zbog visokih troškova života, a niskih primanja. MMH smatra kako je potrebno osnovati neovisno i nestranačko profesionalno tijelo koje će se baviti područjem mladih te time uspostaviti dugoročan i kvalitetan dijalog te smanjiti iseljavanje mladih iz države.

 

Pogled na ovakve rezultate sugerira da će se mladi ljudi aktivirati i pokazati vlastito nezadovoljstvo, no to ipak ne čine jer je većina možda prešutno zadovoljna što nisu i u goroj poziciji? Kad pogledamo rezultate BRID-ova istraživanja, većina korisnika mjere smatra sebe i svoju obitelj pripadnicima niže srednje klase (63%), približno trećina korisnika smatra se pripadnicima više srednje klase (28%), 8% korisnika smatra se pripadnicima niže klase, a udio korisnika koji se smatraju pripadnicima više klase iznosi samo 1%. Istovremeno, prema istraživanju, većina korisnika svoj materijalni status procjenjuje ni boljim ni lošijim od većine drugih, zbog čega možda poziv na promjene izostaje.

 

Unatoč tome što su ovakve inicijative hvalevrijedne, sam pogled na politička prepucavanja, nepostojanje dijaloga te uspostavljanje i rad Vlade nalik sapunici, teško je povjerovati da će se situacija brzo izmijeniti nabolje. Realniji je scenarij da će bavljenje mladima, kad ih se uopće počne shvaćati ozbiljno, u politici ostati jedino na riječima. Brojke pokazuju frustriranost, brojke pokazuju preživljavanje, nedostatak kvalitetnih rješenja, no i nedostatak inicijative što je prouzročeno apatijom i osjećajem bespomoćnosti. Ne smijemo zanemariti vlastiti glas, glas građanina i građanke. Akcija “Nevidljive vijesti”, primjerice, ukazuje upravo na to – koliko bi riječi jedne osobe, bila ona javna ili ne, trebale vrijediti jer izražavaju želju za ostvarivanjem prava na rad, prava na ono za što su se školovali – a to nisu kikiriki ili sladoled.