Naslovna > Kolumne > Ekologija > Zeleni dizajn & eko proizvodnja
zemlja2

Zeleni dizajn & eko proizvodnja

Čini se kako je na današnjem tržištu najnoviji trend sve “zeleno”, “ekološki proizvedeno” i “obnovljivo”. Ipak, rijetko se tko zapita što zapravo stoji iza svježih marketinških buzzworda.

 

Kada govorimo o zelenim proizvodima, odnosno zelenom dizajnu, bitno je razjasniti neke stvari. Sama činjenica da je neki proizvod izrađen od “prirodnih” materijala ne znači da je njegov ekološki otisak pozitivan. Važno je razumjeti cijeli proizvodni proces kako bismo shvatili stvarne posljedice moderne industrije.

 

Počevši s materijalima koji se koriste u proizvodnji, moramo uočiti da ono što zvuči zelenije ne mora uistinu i biti takvo. Iako je proizvodnja plastičnih proizvoda u prošlosti bila shvaćena kao dosta bezazlena, ona je ostavila dubok trag na planetu Zemlji. Gotovo potpuno zanemarene mogućnosti recikliranja u kombinaciji s apatijom većine građana rezultirala je zagađenjem oceana na razini koju je teško pojmiti.

 

Pedesetak godina proizvodnje plastike ostavilo je tragove koji će ostati vidljivi višestruko duže. Smeće koje pluta Zemljinim oceanima utječe na potpuni biosustav. Od mikročestica koje razgradnjom u vodu ulaze u organizme riba te prehrambenim lancem na kraju ulaze u ljudske organizme, do umiranja koraljnih grebena i planktona – posljedice nisu u dalekoj budućnosti. One su ovdje i sada, i utječu na sve.

 

Iako bi logika stvari naložila da se potpuno prestane koristiti plastika, to nije najbolje rješenje. Ekološki (i ekonomski) gledano, najisplativiji način je korištenje recikliranog plastičnog otpada iz oceana. Tako se umjesto sakupljanja plastičnog otpada iz mora te njegovog ponovnog odlaganja (što opet dovodi do razgradnje i upijanja u tlo), ili još gore, spaljivanja, on ponovno uvodi u proizvodni ciklus. Iako je ta karakteristika ekološka katastrofa, dugotrajnost plastike ipak donosi prednost u obliku mogućnosti njezinog kontinuiranog korištenja u proizvodnji.

 

Proizvodi od prirodnih materijala poput drveta isprva zvuče kao fantastična ideja. I jesu – ali samo ako se proizvodi odgovorno. Neodgovornost svjetske drvne industrije dovela je do krčenja šuma, i kao posljedica toga, smanjenja broja drveća koje proizvodi kisik.

 

No to nije sve! Znanstvenici predviđaju da će sve svjetske prašume (osim zaštićenih parkova i rezervata) nestati u roku od 40 godina ako nestanak nastavi ovim tempom. Više od sto hektara svjetskih prašuma nestalo je od vašeg početka čitanja članka, otprilike 1 i pol hektar po sekundi.

 

Ovo ima katastrofalan učinak ne samo na ekosustav prašuma, već na potpunu svjetski biosferu. Na Zemlji postoji više od 14 milijuna vrsta, od kojih najmanje 50 posto živi u prašumama. Samo zbog deforestacije tropskih prašuma, dnevno izumire oko 350 vrsta.

 

To je najveće masovno izumiranje nakon onog prije 65 milijuna godina, kada je zbog udarca asteroida u Zemlju izumrla većina vrsta, između kojih i dinosauri. Najzaslužnija za novo izumiranje u tropskim prašumama je upravo drvna industrija i krčenje šuma. Kako bi se usporilo izumiranje i spasile prašume, potrebno je smanjiti izvoz tropskog drveta za 90 posto!

 

Ipak, nije sve tako crno. Iako je većina proizvođača još uvijek u fazi negiranja, neke tvrtke okrenule su se na pravi put. Među njima je i skandinavski gigant IKEA. Oni koriste samo drvo koje je odobrio Forest Stewardship Council, privatna organizacija koja nadzire šume i proizvodnju kako bi osigurali minimalnu ekološku štetu.

 

Nakon materijala koji se koriste u proizvodnji možemo krenuti dalje u proizvodnom procesu – sama proizvodnja svima priziva slike tvornica i oblaka koji sukljaju iz njihovih dimnjaka. Teško da postoji netko tko sumnja da je tako nešto štetno – moderni proizvodni procesi vape za ponovnim smišljanjem. Malo je stvari koje su u modernoj industriji pozitivne – od kršenja prava radnika u manje reguliranim regijama, korištenja fosilnih goriva, do lošeg upravljanja otpadom.

 

Nema pozitive ni kada proizvod napusti tvornicu. Zračni i cestovni promet veliki su zagađivači, te se neke tvrtke trudeći se biti zelene okreću transportu brodom i vlakom. Jedan takav primjer je H&M koji odjeću prevozi brodovima, a tek se iz distribucijskih centara u Europi odjeća prevozi cestama.

 

Prije nego što proizvod dođe na police trgovine ili neka kuća bude izgrađena, prije same faze proizvodnje dolazi onaj ključni dio – dizajn.

 

Polazišna točka svakog proizvoda, građevine, ili oblika vizualne komunikacije jest ideja dizajnera. Umjesto oslanjanja na dobavljače i distributere, te naposljetku i krajnje korisnike koji u idealnom svijetu odgovorno upravljaju otpadom, potrebno je od samog začetka ideje brinuti o ekološkom otisku krajnjeg proizvoda.

 

Naravno, nemoguće je očekivati primjenu principa zelenog dizajna ako dizajnere tomu ne učimo. Fakulteti se uglavnom ne bave tom tematikom, no stanje se polako mijenja. Uvode se kolegiji koji poučavaju obnovljivi dizajn, a dizajneri koji su već završili školovanje mogu se usavršavati na radionicama i konferencijama, te koristeći novu literaturu.

 

Nažalost, primjena znanja često im nije omogućena. Pritisci tržišta i potjere za profitom prisiljavaju ih na ekološki neodgovorne odluke. Iako donose privremenu zaradu, one čovječanstvu stvaraju dugove koji će doći na naplatu brže nego što mislimo.

 

Piše: Vanessa Curman