Naslovna > Kolumne > Dopisništvo > Život u vukojebini = depresija
emil smrti

Život u vukojebini = depresija

Preselivsi se na drugi kontinent i promijenivsi cijeli zivot, ponovno sam se suocio s depresijom.

 

Nije mi ovo prvi put da me obuzela depresija. Nakon selidbe u Ameriku, koju sam toliko ocajnicki zelio, i nakon prvih par tjedana pocetne euforije, ponovno sam osjetio da nadire. Osjecaj je slican magli koja se spusta u ranu jesen. Polako se skuplja no odjednom je posvuda. I ostaje.

 

Ljudima koji ju nisu iskusili tesko ju je objasniti. Depresija je patnja, ali bez emocija. Ne osjeca se nista. Nema tuge, nade, ocekivanja, srece, ljutnje, bilo cega. Kao svaka pjesma Lane del Rey. Ponekad ostaje nejasan osjecaj krivnje za to sto se dogadja. U mom zivotu kocke su pale na nacin da mi je genetska lutrija podarila anksioznu crtu licnosti. To znaci da stalno i previse razmisljam i brinem, analiziram apsolutno sve. Smiju li se oni ljudi meni? Rugaju li mi se oni likovi jer nisam pravilno izvodio neku vjezbu u teretani? Hoce li mi diplomski rad biti odbijen jer nije dovoljno savrsen? Hoce li me netko orobiti na ulici New Orleansa ili Los Angelesa? Pitanja, i brige, brige, brige. Plodno tlo za grozan uteg koji gravitira prema dnu, depresiju.

 

Nisam si sam odredio da to bude tako. Tko bi pri zdravoj pameti odabrao takvo postojanje? Po zavrsetku srednje skole, sto sam vise odrastao, to sam vise osjecao neki odmak. Kao pomak u fazi, da se posluzim konceptom iz fizike. Nisam bas znao tocno odrediti sto se to dogadja. Jednom sam u kinu s prijateljima gledao neki blesavi film s Jennifer Anniston, uopce se ne sjecam radnje. Ono sto sam zapamtio je scena nekog tuznog, pokislog covjeka u baloneru u podzemnoj s mucnim izrazom lica. Narator je objasnio da neki ljudi zive nesretni. Scena me s vremena na vrijeme i dalje progoni.

 

Depresija me tada stavila izvan faze sa stvarnim svijetom. Paralelni svijet. Sve sto sam mogao je spavati, nisam mogao podnijeti izlaske, prijatelje, nova iskustva, nista. Sve sto ostaje je um koji analizira bez prestanka i ukida svako zadovoljstvo. Jedina radnja koja je donekle donosila radovanje bila je opetovano slusanje depresivnih folk-pop albuma. Burst Apart od The Antlersa i citava diskografija Dido kao jedina utjeha. Nekako sam se nakon prve godine faksa, koja mi je prosla u magli, dokopao uputnice za psihologa. Brzo sam se uz pomoc divne kognitivne terapeutkinje i niske doze nekog antidepresiva kojeg daju tinjedzerima vratio na pravi put. Do sljedeceg puta, barem.

 

Nisam bas siguran zasto pisem o tom groznom iskustvu, cak me i sram toga. Uzasava me i pomisao da ce to netko citati. No opet, zasto ne? Zasto sutiti? Neki moji prijatelji pate od slicnih sranja. Ponekad se prepoznajem u izrazima lica svojih kolega, profesora, neznanaca na ulici. Nije lako, priznajem. Internet me informirao, zaboravio sam vec gdje sam procitao i nemam snage traziti te deprimirajuce informacije, da ce do sredine ovog stoljeca globalno enormno porasti broj slucajeva depresije. Citao sam bezbrojna svjedocanstva obicnih i slavnih osoba koja opisuju svoje depresivne zivote. Neki od njih su glumica Glenn Close, Guardianov novinar Mark Rice-Oxley, Elizabeth Wurtzel, spisateljica koja je prokleta depresijom cijeli svoj zivot, ali je knjigom Prozac Nation upravo zbog depresije postala slavna diljem svijeta. Svi su oni ocajni plazili po podu trazeci neki spas. Pod uvjetom da su uspjeli izaci iz kreveta. U zadnje vrijeme trend je da obicni ljudi na drustvenim medijima dijele svoje price. Bas prekjucer vidio sam video uradak mladog Irca koji je poharao Facebook. Osobno nalazim utjehu u iskustvima drugih, obicnih ljudi koji prolaze kroz slicne izazove. Vjesto napisani tekstovi na Viceu slamka su spasa.

 

Nije najjasnije zasto ljudi upadaju u ta stanja. Dijelom je kriva genetika, poremecaji u neurokemiji tijekom zivota, zivotne okolnosti i sposobnost nosenja s njima. Jedno ostaje isto: depresija je strasna patnja. 24 su mi godine i tek otkrivam zivot. Preselio sam se u novu sredinu, ne svidja mi se uopce zivot u ruralnoj Americi, nema bijega odavde. Nema niti ponude aktivnosti/kulturnih sadrzaja. Osim gledanja televizije i pucanja iz puske u vjeverice nema nista drugo. Nepodnosljiva, americka, ruralna, jednostavna lakoca postojanja. Prepusten sam sebi i pretjeranoj analizi svojih pogresaka. Svakako odmaze cinjenica da nemam cvrsti plan za buducnost. Jednostavno trenutno ne znam sto zelim i kamo idem.

 

Pisanje ovog teksta predstavlja mi grozan izazov. Tesko mi se koncentrirati, misli mi se roje i redovito bjeze. Prestrasen sam pisanjem svog diplomskog rada, ciji se rok blizi. Prestao sam vjezbati. Perfekcionizam, jedna od mojih najgorih crta licnosti, konstantno mi vristi u glavi kako nista sto uradim nikad nije dovoljno dobro. Izludjujuce, zar ne? Budim se ujutro, prva pomisao dok otvorim oci mi je “Da barem ponovno zaspim.”. Jedva cekam da padne mrak kako bih potonuo u nesvijest. Jos uvijek sam funkcionalna osoba, pojavljujem se na vrijeme na poslu, redovito perem kosu i uspijevam se praviti zainteresiran za price i dogadjaje iz zivota svojih kolega. No, svaki dan, od 9 do 5, vrijeme prolazi kao gladna godina. Vikende provodim maratonski gledajuci Zvjezdane staze: Voyager, jedino mi to privremeno iskljuci mozak. Nikad nisam bio sklon ovisnostima pa nisam spas trazio u alkoholu ili velikim kolicinama Xanaxa. Barem nesto, jel?

 

Mislim da nikada nisam bio ni potpuno iskren prema prijateljima o svojim depresivnim iskustvima. Kada bih pricao o njima, osjecao bih se kao da ih uzasno davim. Ionako se ne mogu dovoljno vjerno prenijeti rijecima. Ni priblizno. Ako ovaj tekst ne pruzi olaksanje potencijalnom citaocu, barem ja utjehu nalazim u cinjenici da sam natipkao grozote koje prozivljavam i lansirao ih u Internet. Mozda da napisem knjigu? Za sada mi se cini da je zivot dosta tezak, a depresija ga cini uzasno teskim, ako ne i nemogucim ponekad. Vjerojatno najgora strana tog poremecaja tjelesne su manifestacije. Escitalopram je kljucna rijec: svako jutro 10 miligrama te supstance kako se ne bi pojavila tresnja ruku, nesanica ili grcevi u trbuhu. Svatko drugacije iskusi simptome, ovo trojstvo je samo moje. Iskreno, ne znam koji je gori pojedinacno, a tek zajedno… Zagarantiran je lud i nezaboravan provod.

 

No, ne predajem se. Za mene, zivot je postojanje ispunjeno emocijama. Emocije su pokretacka snaga, koliko god posjedujem razvijenu racionalnu i analiticku stranu. Sjecam se kako je zivjeti bez anksioznosti, nadam se da cu tako uskoro ponovo postojati. Osjecati se zivim je osjecati emocije. Iako se svakodnevno borim s porivom da kupim jednosmjernu avionsku kartu za Europu, sakrijem se u svoj krevet koji toliko dobro poznajem i druzim sa svojom mackom koja mi poprilicno nedostaje, ipak cu se suociti sa svojim strahovima. Tesko je. Iako me uzasava pomisao na to, uskoro cu gotovo mjesec dana putovati Amerikom. Cilj je, otprilike, otkriti jesam li jos ziv. Vratiti natrag emocije. Nekako imam dojam da mi je to posljednja velika avantura prije no pocnem zivjeti potpuno dosadan odrasli zivot depresivnih likova kakve svakodnevno vidamo na televiziji, a i u stvarnom zivotu. Mozda sam u krivu. Na kraju krajeva, zivot je ono sto napravimo od njega. Makar imali hendikep u neurokemiji mozga. Tko prezivi, pricat ce.

 

PS

Hvala uredniku sto je nadopunio ovaj tekst dijakritickim znakovima. Nadam se da se nije ubio nakon citanja ovog mucnog komada. Nema na čemu, nisam se ubio jer sam se potrudio nenadopuniti. To što si u Amerikama, nije isprika za nedijakritiziranje teksta.

 

PPS

Evo linka na ispovijest onog Irca: http://mashable.com/2016/04/15/irish-man-depression-video/#qEcLfB3RcqqS

 

Depresivno pisao: Emil Čančar